Gospodine moj, moja je nada samo u tvojemu križu. Svojom poniznošću, trpljenjem i smrću ti si me oslobodio sve uzaludne nade. U sebi si uništio taštinu sadašnjega života i svojim uskrsnućem od mrtvih dao si mi sve što je vječno.

Zašto bih ja trebao biti bogat kada si ti bio siromašan? Zašto bih ja želio biti slavan i moćan u očima ljudi kada su sinovi onih koji su slavili lažne proroke i kamenovali one prave tebe odbili i prikovali na križ? Zašto bih u srcu gajio nadu koja me izjeda – nadu u savršenu sreću u ovome životu – kada takva nada, osuđena na propast, nije ništa drugo doli beznađe?

Ako se pouzdajem u tebe, sve drugo će mi doći: i snaga, i zdravlje, i potpora. Sve će me voditi prema nebu. Ako se ne pouzdajem u tebe, sve će biti na moju propast.

Moja je nada u onome što oko ne vidje. Zato ne daj da se uzdam u vidljive nagrade. Moja je nada u onome što ljudsko srce ne može osjetiti. Zato ne dopusti da se pouzdajem u osjećaje svojega srca. Moja je nada u onome što ljudska ruka nikada nije dotaknula – ne dopusti da se pouzdajem u ono što mogu zahvatiti svojim prstima. Smrt će oslabiti stisak mojih prstiju i moje uzaludne nade više ne će biti.

Daj da se pouzdajem u tvoje milosrđe, a ne u sama sebe. Neka moja nada prebiva u tvojoj ljubavi, a ne u zdravlju, snazi ili sposobnosti ljudskih snaga.

Ako se pouzdajem u tebe, sve drugo će mi doći: i snaga, i zdravlje, i potpora. Sve će me voditi prema nebu. Ako se ne pouzdajem u tebe, sve će biti na moju propast.

(…)

Naše znanje o Bogu biva usavršeno zahvalnošću: mi smo zahvalni i radujemo se u iskustvu istine da je on Ljubav.

Ne postoji neutralno područje između zahvalnosti i nezahvalnosti. Oni koji nisu zahvalni ubrzo počnu prigovarati za sve. Oni koji ne vole mrze. U duhovnomu životu ne postoji ravnodušnost prema ljubavi ili mržnji. Zato je mlakost (koja je naizgled ravnodušnost) tako odbojna. Ona je mržnja prerušena u ljubav.

Biti zahvalan znači priznati Božju ljubav u svemu što nam je dao – i priznati da nam je dao sve.

Mlakost u kojoj duh nije “ni vruć ni hladan” – niti iskreno ljubi niti mrzi – stanje je u kojemu čovjek odbija Boga i njegovu volju dok se naizvan pretvara da ga voli kako bi izbjegao nevolje i spasio svoje pretpostavljeno samopoštovanje. To je stanje koje se ubrzo javlja kod onih koji su obično nezahvalni za Božje milosti. Čovjek koji iskreno odgovara na Božju dobrotu i priznaje sve što je primio ne može biti mlak kršćanin. Istinska zahvalnost i licemjerje ne mogu postojati zajedno. Potpuno su nespojivi. Zahvalnost nas sama po sebi čini iskrenima – odnosno, ako to ne čini, onda nije istinska zahvalnost.

Zahvalnost je pak više od misaone vježbe, više od formule riječi. Ne možemo se zadovoljiti time da radimo mentalne zabilješke onoga što nam je Bog učinio i da mu zatim površno zahvalimo za primljene darove.

Biti zahvalan znači priznati Božju ljubav u svemu što nam je dao – i priznati da nam je dao sve. Svaki naš dah dar je njegove ljubavi, svaki trenutak postojanja milost je jer nam donosi njegove neizmjerne milosti. Zahvalnost ništa ne uzima zdravo za gotovo, uvijek odgovara, neprestano nas budi za nova čuda i hvalu Božjoj dobroti. Jer zahvalan čovjek zna da je Bog dobar ne na temelju onoga što je čuo, nego iz vlastitoga iskustva. A to je ono što čini razliku.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona Misli u samoći. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.