Nevjerni rod

Ima ga i danas.
Ali bilo ga je uvijek.
Bilo ga je i onda kad je Krist zemljom prolazio.
Mi se danas čudimo tisućama koje niječu Krista. Žalimo one koji ga ne poznaju. Ne razumijemo one koji ne idu za njim.
A gle! Ista pojava vidjela se i u njegovo vrijeme. Kraj njegova života, kraj njegovih čudesa. Kraj njegove pojave i njegovih djela.
Zar nismo kadgod pomislili da bi Krist morao ponovno proći zemljom. Ponovno se pojaviti pred generacijom koja tako teško vjeruje onome što ne vidi. Ponovno progovoriti pred naraštajem koji ne vjeruje Pismima već traži vidljive dokaze, argumente. Naučio je da sve raščlanjuje i analizira sam. U njegovim laboratorijima što sve nije uspjelo. Po eksperimentima vještih ruku što sve nije i otkrito i protumačeno. Još malo, pa će se u tim laboratorijima pojaviti i prave životne klice. Tako bar učenjaci obećavaju.
Pa kako onda ta generacija može vjerovati zapisima nekih neukih i skromnih ribara, koji su nastali s izvjesnim zakašnjenjem, iza događaja o kojima govore.
Jest, Krist bi se morao opet pojaviti.
Pred njegovom ljupkošću i njegovom suverenošću kapitulirao bi taj nevjerni rod.
Pred njegovim riječima povukao bi se i najgrlatiji bezbožnik.
***
Pa ipak! Zar su svi njegovi suvremenici vjerovali u njega?
Ne! Bilo ih je mnogo među nevjernima.
Iako su govorili s njim, gledali što on radi, pratili njegove riječi.
Iako su sjedili s njim za istim stolom, doticali se njegovih ruku i haljina, vidjeli sjaj njegovih očiju i slušali toplinu i jakost njegova govora.
Iako su vidjeli da slijepi gledaju, gluhi čuju, hromi hodaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju na samo jednu riječ njegovu, na jedan zahvat njegovih božanskih ruku.
(…)
Nisu vjerovali zbog tvrdoće srdaca svojih.
Zbog zaslijepljenosti razuma i volje, ali još više zbog tvrdoće srdaca.
Uznemirivao ih je taj Krist, osjetili su u njemu nešto veliko, prodrmala ih je njegova pojava, šibale njegove riječi, glasno su govorila njegova djela – ali srce je ostalo tvrdo, potpuno tvrdo.
Nijedan nabor mekoće nije se pojavio na njemu, ni najmanja kapitulacija zaleđenog razuma, ni najneznatniji pokret volje. Sam led, sama tvrdoća, sama nevjera.
Tu tvrdoću osjetio je Krist tako bolno uoči muke svoje. Osjetio ju je bolno, jer je bio pravi čovjek. Iako je njegovo čovještvo potpuno sraslo, stopilo se s božanstvom, ono nije izgubilo ljudskih osobina, ljudskih karakteristika.
Jest, Krist je bio i ostao potpuni čovjek.
Zato je i plakao nad nevjernim naraštajem ovim.
Zato se i duboko potreslo njegovo ljudsko srce.
Zato je i osjetio sav neuspjeh svoga rada i svu težinu misije, koju mu je povjerio Otac.
***
Ali pored ovih, koji nisu vjerovali poradi tvrdoće srdaca, bilo je i drugih. O njima Sveto pismo ovako govori: »Ipak mnogi od poglavara vjerovaše u njega, ali ga nisu priznavali poradi farizeja, da ne budu izopćeni iz zbornice« (Iv 12, 42).
Vjerovali su u nj, jer su njegova čudesa bila previše očita. Jer nisu mogli zatvoriti svoje oči i iskriviti potpuno svoj zdravi sud. I jer nisu sasvim zaledili svoja srca.
Ali bojali su se farizeja. Bili su na uglednim položajima, pa će ih možda izgubiti. Uživali su povjerenje vlastodržaca, pa će ga možda proigrati. Imali su unosna mjesta pa će ih baciti iz njih. A što će onda biti s njima? Postati beskućnici, kakvih je puna Judeja? Jedni od onih koji idu za Kristom i očekuju kraljevstvo nebesko kad ovdje ništa nemaju.
A i oko njega, oko Krista, lanac se sve više steže. Veliko vijeće reklo je već svoje. Svećenici i farizeji zaključiše da ga uhvate. Pa što će onda biti s njima ako svoju vjeru javno pokažu? Slijedit će sudbinu Kristovu! A oni to neće. Nisu na to pripravni! Ne mogu tako daleko za njim. Ipak je ljepše sjediti u zbornicama i sačuvati svoj ugled. Kud ih to Krist vodi? Jest, oni vjeruju u nj, ali nisu pripravni da išta zbog njega izgube, a najmanje da svoje mjesto i svoju službu u zbornicama možda zamijene s progonima, zatvorom ili čak smrću.
***
To su oni o kojima Sveto pismo kaže »da su više ljubili ljudsku slavu, nego li slavu Božju« (Iv 12,43).
A koliko je takvih u svijetu.
I u Kristovo doba i danas.
To su male duše, kukavci i slabići.
I oni spadaju u rod nevjernika.
I oni povećavaju redove njihove.
Istina, njihove oči nisu sasvim slijepe i njihova srca nisu sasvim otvrdnula, ali izvana se ništa ne razlikuju od onih nevjernika.
I poradi njih je Krist trpio uoči svoje muke i nakon što se sleglo slavlje Cvjetnice.
***
O, taj nevjerni rod! Koliko ga je bilo kroz povijest Crkve, a koliko ga danas tek ima!
Pa ipak, da netko uđe u život vječni, potrebna je ponajprije vjera. Krist od svojih traži najprije vjeru.
To je osobina njegovih učenika.
Preduvjet da nekome vrati zdravlje.
Preduvjet da se duši oproste grijesi.
A biljka nevjere posijana je ipak tako često među sinovima ljudskim.
I među kršćanskim narodima.
I među katolicima.
I tako se brzo širi kao maslačkove sjemenke i uporna je kao svaki drač i kukolj.
Nevjerno pleme, nevjerni rod!
***
A kraj toga nevjernog roda Krist i danas govori isto što je govorio pred blagdan Pashe:
»Tko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene nego u onoga koji me je poslao« (Iv 12, 44).
»Ja sam kao svjetlo došao na svijet, da ni jedan koji vjeruje u mene ne ostane u tami« (Iv 12, 46).
»Tko mene vidi, vidi i Oca« (Iv 14, 9).
***
A mi?
Što da reknemo o vjeri u Isusa Krista, kad je toliki nemaju? Kad su otvrdnula tolika srca, kao i farizejska u Kristovo vrijeme, ili kad zbog svoje slabosti i ljudske sebičnosti ne pokazuju vjeru izvana?
Možemo reći samo jedno: vjera je velika milost, veliki Božji dar. Pripravljen je, doduše, za sve, ali ga ne mogu dohvatiti. Približuju mu se i dohvatiti ga mogu samo oni koji su jednostavna i ponizna srca.
Farizeji ga nisu mogli dohvatiti.
Ni oholice i nadute duše sadašnjice.
Ni duše koje se nisu odrekle svoje sebičnosti.
Farizeji nisu znali što im manjka da od nevjernika postanu vjernici.
Ne znaju ni nevjernici sadašnjice.
Ali mi to znamo.
Za sebe i za čitavo naše pokoljenje…