Uz blagdan sv. Tome Akvinskog prenosimo poveznice na e-knjige sv. Tome Akvinskog "Izbor iz djela" sv. 1 i sv. 2. uz uvodni životopis, izbor i predgovor koji potpisuje Branko Bošnjak. Tekstove su preveli Veljko Gortan i Josip Barbarić, a izdavač knjiga je ITP Naprijed, Zagreb.
Toma Akvinski rođen je godine 1225. u dvorcu Roccasecca, u grofoviji Aquino, između Rima i Napulja. Podrijetlom je iz mnogobrojne plemićke obitelji. Najmlađi je sin Landolfa Akvinca i Teodore Caracciolo, napuljske plemkinje. Kao takav, u skladu s tada vladajućim obiteljskim običajima, usmjeren je od ranoga djetinjstva prema nekom višem crkvenom položaju. Stoga ga roditelji već u petoj godini šalju u benediktinski samostan na Monte Cassinu da primi redovnički odgoj i osnovno školovanje s namjerom da kasnije postane opat toga samostana i tako ojača političku i gospodarsku moć obitelji. Za vrijeme devetogodišnjega boravka (1230-1239) mladi je gojenac bio strogo odgajan i pomnjivo školovan u čitanju Svetoga pisma i Pravila svetog Benedikta, u gramatici i umijeću stihotvorstva. Uz latinski jezik učio je i pučki. Priručnici su mu bili znameniti Placiti iz X. stoljeća (pod imenom Aetija poznata zbirka filozofskih stavaka starih grčkih mudraca), Ritmo iz XII. stoljeća i Drama muke u kojoj je plač Gospe opjevan na pučkom jeziku. Nije isključeno da je primio i neke osnovne spoznaje iz logike i prirodnih znanosti.
Sukob između cara Fridrika II. i pape Grgura IX. učinio je kraj Tominu boravku u Monte Cassinu i Toma nastavlja školovanje na Napuljskom sveučilištu (1239-1244) gdje studira sedam slobodnih umijeća. Na ovome sveučilištu logika i naravna filozofija predavale su se, po izričitoj carevoj naredbi, prema spisima Aristotela i njegovih uglednih tumača, što je znatno utjecalo na Tominu filozofsku orijentaciju. Početkom 1244. ulazi u dominikanski red, ali ga majka i braća nasilno vraćaju u obiteljski dom i zatvaraju u dvorac Montesangiovanni. Nakon uzaludnih pokušaja odvraćanja od dominikanskoga zvanja, čak i pomoću lijepe zavodnice, koju je Toma istjerao iz sobe gorućom glavnjom, majka i braća puštaju ga na slobodu 1245. Tada ga vrhovni poglavar Reda Johannes Teutonicus šalje na filozofsko-teološke studije kod Alberta Velikoga u Pariz (1245-1248) i Köln (1248-1252).
Zbog šutljive naravi školski kolege ga nazivaju »nijemim volom«, ali Albert iza te šutljivosti naslućuje bezdan mudrosti te nakon jedne javne rasprave u kojoj su bljesnule Tomine umne sposobnosti proročki izjavljuje pred svim studentima: »Mi ga zovemo nijemim volom, ali on će jednoga dana tako zamukati svojom naukom, da će odjeknuti cijelim svijetom.«
Od tada je između učitelja i učenika nastala tijesna znanstvena suradnja, osobito na ostvarenju Albertova epohalnoga programa da priopći latinskom svijetu cijelu Aristotelovu spekulativnu filozofiju.
Godine 1252. imenovan je docentom (baccalaureus) na Pariškom sveučilištu. Kroz prve dvije godine tumači Bibliju, zatim teološki priručnik IV. knjige Misli (IV. libri Sententiarum) Petra Lombardijca. U tome razdoblju piše filozofska djelca O počelima naravi (De principiis naturae) i O biću i biti (De ente et essentia). Za redovitoga profesora (magister) promaknut je 1256. Iste godine sastavlja polemički spis Protiv onih koji napadaju štovanje Boga i redovništvo (Contra impugnantes Dei cultum et religionem) kojim brani dominikanski i franjevački red od optužbi Vilima iz Saint-Amoura da su družine lažnih proroka čija pojava nagoviješta svršetak svijeta. U sljedeće tri godine završava komentar na Četiri knjige Misli Petra Lombardijca, tumači Boetijevo djelo O Trojstvu (Super Boetium de Trinitate) i O sedmicama (Expositio libri Boetii de ebdomadibus), knjige proroka Izaije, Jeremije i Tužaljki, piše tzv. prijeporna pitanja (quaestiones disputatae) O istini (De veritate), raspravlja o nekim šarolikim pitanjima zvanim Svaštice (Quaestiones quodlibetales) i počinje pisati svoje veliko sustavno djelo Suma protiv nevjernika (Summa contra gentiles) koje završava u Italiji oko 1265. Kao član posebne komisije Općega zbora Reda u Valenciennesu 1259. uvelike pridonosi s Albertom Velikim obnovi dominikanskoga visokoga školstva naglašavajući važnost proučavanja filozofije.
U jesen iste godine Toma se vraća iz Pariza u Italiju. U Napulju nastavlja pisati Sumu protiv nevjernika, u Orvietu je samostanski predavač (1261-1265) i vrlo angažirani teološki pisac koji tumači knjigu Joba te na molbu pape Urbana IV. sastavlja Zlatni lanac (Catena aurea), zbirku tekstova crkvenih otaca na četiri Evanđelja, djelce Protiv zabluda Grka (Contra errores Graecorum) i Liturgijske tekstove za blagdan Tijelova (Officium de fešto Corporis Christi). Odgovara jezgrovitim pismom O kupnji i prodaji na rokove (De emptione et venditione ad tempus) na pitanje Jakova Viterbškog o (ne)dopuštenosti lihve i daje upute nekom antiohijskom kršćaninu u djelcu O razlozima vjere (De rationibus fidei) kako riješiti prigovore muslimana protiv kršćanske vjere.
U rujnu 1265. Toma je premješten u Rim da bi u samostanu svete Sabine osnovao svoje eksperimentalno učilište. Nezadovoljan dotadašnjim teološkim priručnicima koji su bili tematski nesuvisli i previše skučeni na dušobrižničku praksu 1266. poduzima pisanje svoga kapitalnoga djela Suma teologije, koje će potkraj života ostaviti nedovršenim. Svoje javne magistralne rasprave usredotočuje na probleme O moći (De potentia), O duši (De anima) i O duhovnim stvorenjima (De spiritualibus creaturis). Ta se djela odlikuju velikom misaonom prodornošću i dubinom. U ovome rimskom razdoblju Akvinac piše Teološki priručnik (Compendium theologiae) koji posvećuje svome stalnom pratiocu i tajniku Reginaldu iz Piperna, ali ga ostavlja nedovršenim, zatim političko djelce O kraljevstvu (De regno) namijenjeno ciparskom princu Hugu II. iz Lusignana (1253-1267), koje je zbog prerane smrti adresanta također ostalo nedovršeno, i tumači Aristotelovo djelo O duši.
Koncem 1268. vrhovni starješina Reda hitno šalje Tomu u Pariz da bi smirio eksplozivnu doktrinarnu situaciju na sveučilištu. Naime svjetovni svećenici žestoko su napadali dominikance i franjevce kao licemjere koji se bore za sveučilišne položaje, a ne za kršćansko savršenstvo u Crkvi. Akvinac im je odgovorio raspravama O savršenstvu duhovnog života (De perfectione vitae spiritualis) i Protiv pogubne nauke onih koji odvraćaju ljude od ulaza u redovnički stalež (Contra pestiferam doctrinam retrahentium homines a religionis ingressu).
Drugi je sukob izbio između filozofa Sigera iz Brabanta i teologa svetog Bonaventure. Siger je zastupao teoriju o tzv. dvostrukoj istini, vjerskoj i razumskoj, koje se ne mogu uskladiti jer se razumom prihvaća filozofska istina da je svijet vječan, a vjerom suprotna istina da je svijet vremenit. Nasuprot tome Bonaventura je tvrdio da ljudski razum može dokazati vjersku istinu o vremenskom početku svijeta. Toma u djelcu O vječnosti svijeta (De aeternitate mundi) odbacuje oba stajališta pokazujući, da se razumski ne može dokazati ni vremenitost ni vječnost svijeta. Napokon, u raspravi O jednoti uma (De unitate intellectus) Toma se hvata u koštac s averoističkom naukom o jednom zajedničkom umu cijeloga ljudskoga roda koja ugrožava ne samo osnovne zasade kršćanstva, nego i zapadne uljudbe jer stavlja u pitanje osobnost čovjeka i smisao ćudorednoga života.
Neiscrpljiva je bila Akvinčeva stvaralačka snaga u Parizu. Odgovarao je na razna pitanja O skrovitim djelovanjima naravi (De operationibus occultis naturae), O dopustivosti otkrivanja ljudskih tajni (De secreto), O ždrijebanjima (De sortibus), O gibanju srca (De motu cordis), O odvojenim bićima (De substantiis separatis) itd. Održavao je magistralne rasprave O zlu (De malo), O krjepostima općenito (De virtutibus in communi), O ljubavi (De caritate), O nadi (De spe), a nije zanemario ni zanimljiva pitanja Svaštice. Napisao je komentare na većinu Aristotelovih djela s područja logike, prirodne filozofije, psihologije, etike i politike, te na Knjigu o uzrocima za koju je prvi dokazao da nije Aristotelova nego izvod iz Proklova djela.
Godine 1272. Toma je opet premješten u Napulj da osnuje međunarodno dominikansko učilište (studium generale). Svoja predavanja usredotočuje na knjigu Psalama, Pavlove poslanice Rimljanima i Korinćanima, tumači Aristotelova djela O nebu i svijetu, te O rađanju i propadanju. Uz to propovijeda puku i neumorno piše posljednji dio, III. dio, Sume teologije o Kristu.
Ali od 6. prosinca 1273., nakon intenzivnog duhovnog doživljaja za vrijeme svete Mise, prestaje pisati, predavati i propovijedati. Svekoliko svoje djelo ocjenjuje kao »slamu«.
Pozvan od pape Grgura X. početkom 1274. kreće na Drugi lyonski sabor, ali umire na putu u cistercitskom samostanu u Fossanouvi 7. ožujka. Javno mnijenje u Crkvi već mu poslije smrti podjeljuje naslove »Doctor venerabilis« (Štovani naučitelj) i »Doctor eximius« (Izuzetan naučitelj). Pape ga od 1317. nazivaju »Doctor communis« (Zajednički naučitelj). Svetim je proglašen 1323. U XV. stoljeću dobiva naslov »Doctor angelicus« (Anđeoski naučitelj), 1567. »Doctor ecclesiae« (Naučitelj crkve). Zaštitnikom svih katoličkih škola proglašen je 1880, a Ivan Pavao II. dodijelio mu je 1990. godine naslov »Doctor humanitatis« (Naučitelj čovječnosti).
Poveznica za preuzimanje i čitanje knjige (svezak 1):
Poveznica za preuzimanje i čitanje knjige (svezak 2):
Knjige su tiskane 1990. godine u nakladi od 3000 primjeraka i više nisu dostupne u prodaji. Izdavač knjiga je ITP Naprijed, Zagreb.