Promjena raspoloženja nakon Isusova ulaska u Jeruzalem čini mi se tipičnom za ljudsko ponašanje. Gdje vlada klicanje i opće odobravanje, tu je lako biti prisutan. No nastanu li poteškoće, pojave li se razmirice, postanu li odnosi s drugima teški, tada se kod mnogih putovi razdvajaju. U takvim situacijama ljudi uvijek postanu nevjerni Bogu, svojim prijateljima, čak i svome bračnom drugu.

Tko se vjernički obraća Bogu, često misli da sve u životu mora ići dobro. Bog, komu se povjerava, mora štiti njega i njegove najdraže. Tko je spreman nešto učiniti za Boga, smije već ovdje na zemlji računati na odgovarajuću plaću.

U dobrim danima nije teško slaviti Boga. No ako odjednom postane drukčije nego se očekivalo, nestaje povjerenje u Boga, raste razočaranje i mnogi tada ogorčeno otkazuju Bogu vjernost. Tko tako misli i reagira, ne uzda se u Boga stvarno, nego ga hoće učiniti svojim oruđem. Tko Boga iskreno ljubi, morao bi se čak i u najvećem razočaranju upitati: “Što to može značiti za mene? Kako mi Bog pomaže da i ono što je posve teško okrenem u dobro?”

I u međuljudskim odnosima često smo vjerni samo u dobrim danima. Sve ide dobro dotle dok drugi ispunja očekivanja koja u nj polažem. Kada se to promijeni, ponaša li se partner drukčije nego smo željeli, nastupaju krize, tada se čak i ljudi koji su mnogo značili jedni drugima razočarano i ogorčeno razilaze. Mislim da je u tomu jedan od razloga što se sve više brakova raspada već nakon nekoliko godina. Može biti da se danas više brakova sklapa iz ljubavi nego prije. No ne nedostaje li toj ljubavi često spremnost za međusobno prihvaćanje bez predrasuda, da se zajednički ide i nepredviđenim putovima i ne bježi od teškoća, nego da one postanu zajednički izazov?

Prije smo mogli biti ponosni na Crkvu…

Čini mi se kako kušnja učenika da Isusa napuste upravo na njegovu putu u patnju nalikuje danas onoj situaciji kada se ljudi razočarano odvraćaju od Crkve, čak u veliku broju istupaju iz nje. Prije, pedesetih godina, i poslije nakon Sabora, mnogi su svoju nadu polagali u njezino djelovanje i njezinu riječ koja je pokazivala pravac. Tada je bilo lako hodati u masi na procesijama i marševima na kojima se očitovalo vjeru, na Katoličkim danima s osjećajem jakosti upućivati zahtjeve društvu. Danas je Crkva izgubila mnogo od svog ugleda, izložena je žestokoj kritici i neprestano je meta izrugivanja. Razlozi su višestruki, a jedan je od razloga i ponašanje same Crkve. Tu je vrlo teško javno priznavati pripadnost Crkvi koju se često više ne shvaća i koja, usprkos sve glasnijim upozorenjima, tako dugo neodlučna odbacuje nužnu objavu.

No nismo li u svemu tome uzvišenome, što smo u svoje vrijeme doživljavali, u konačnici ipak imali svijest o Crkvi koja je naginjala trijumfalizmu? I nije li novi izazov biti član Crkve upravo u ovome religiozno ravnodušnu društvu, ali i u krizi Crkve? Nije li Crkva u povijesti upravo u najvećim nevoljama razvijala svoju najvrjedniju snagu? Nije li poglavito danas važno sačuvati vjernost Kristu, Gospodinu, koji trpi u svojoj Crkvi i sa svojom Crkvom? Ne živimo li u Crkvi koja prolazi kroz proces čišćenja upravo time što je dovedena u pitanje i izložena kritici izvana, ali i time što u njoj samoj postoje razmirice i napetosti? Bez obzira na mnoge ljudske nedostatnosti u Crkvi vrijedne žaljenja, ponosan sam što pripadam ovoj Crkvi i radostan što smijem u njoj djelovati upravo u ovom prijelomnom vremenu u kojemu se moraju postaviti tračnice za budućnost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Helmuta Krätzla Ali Bog je drukčiji – O patnji, smrti i uskrsnuću. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.