Ne vidim izlaz iz kritične situacije, ne vidim mogućnosti, ne vidim rješenje problema, ponekada ne vidim smisao, ne vidim životni cilj, sve je prekriveno crnim oblakom nemogućega, i zato se uzdam u tebe, Duše Sveti. I vidim da se, zahvaljujući tomu što ne vidim, mogu pouzdati u Boga.

Dijelio ih je samo tanak zid. Sveti German se u noći počeo moliti na glas i čitati nekakve tekstove o prokletstvu u paklu i moći grijeha. Eudokija te noći nije imala klijenata, dakle sva je ta čitanja i molitve slušala kroz tanak zid. Svaku riječ. Nije spavala cijelu noć…

Ne bih želio sada ulaziti u nekakvu duboku psihoanalizu. Ali postoje neki znakovi po kojima možeš prepoznati da s tvojom ljubavi prema Bogu, prema drugom čovjeku, prema samom sebi nešto stvarno nije u redu. Niti jedan čovjek nije Mesija tvoje samoće. Znam da ne želiš postati svjestan toga, lakše ti je uvjeravati sebe da je situacija drugačija.

Juda je, međutim, bio negdje u unutrašnjosti sputan, prikovan zločestom ljubomorom. Njegova duša bila je zarobljena zbog potrebe za ogovaranjem, špijuniranjem drugih i ocrnjivanjem. Zašto? Kad se u nama pojavljuje takva očajna potreba da konačno pronađemo u drugima bilo kakvu manu?