Na blagdan Krštenja Gospodnjeg iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije prenosimo propovijed dr. sc. Stjepana Radića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije koji vrši službu rektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu i drži kolegije iz filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Vlč. Radić, između ostalog, poručuje: "Na krštenju Gospodin pokazuje da preuzima odgovornost. I on živi od prisjećanja, tj. trajnog dozivanja u memoriju Očevih čudesnih djela, naspram njega (Isusa) i njegova židovskog naroda. Upravo nam on, dakle, pokazuje na jedinstven način kako se živi od (pri)sjećanja. Ne da bismo u tome bili zarobljeni, već upravo suprotno: prisjećanje, u Isusovu smislu, znači hoditi na putu koji nam je Bog namjerio, s vjerom i nadom da On svojih nikad ne ostavlja."

Sluga Božji, ‘miljenik Božji’, s jedne strane, a s druge toliki zemaljski ‘miljenici bogova’, miljenici muza, publike, posvudašnji 'celebrities'. Nekima su ‘bogovi skloni’, neke su ‘bogovi obdarili, poljubili’, neki, koji ne silaze s pozornica, svojim zaglušnim nastupima samo prikrivaju svoju nutarnju bijedu i prazninu. Kolika samo razlika! Kako nastupa ‘sluga Gospodnji’, onaj koji je Gospodinu omilio, nad kim se otvaraju nebesa u trenutku njegova krštenja, kako nastupaju a s druge strane, ljudske veličine koje bi htjele na silu otvoriti nebo ili stvoriti nebeske prilike ovdje na zemlji, što im nikako ne uspijeva? Kako samo brzo blijede te zvijezde, ti miljenici ovog svijeta?! Od svekolike buke koju stvaraju oko sebe nemoguće je razaznati riječi, suvislost, sadržaj. Vlastita nutarnja nesigurnost nadomješta se količinom, mnoštvom riječi.

Danas završava božićno vrijeme kao dio ciklusa s kojim smo započeli novu liturgijsku godinu. Pozvani smo razmišljati o krštenju koje je temelj kršćanskog života, duhovnom pozivu koji biva nadopunjen sakramentom potvrde.

Svakodnevnim kuhanjem hranimo svoje tijelo. A kako nahraniti duh? Saznajte u receptu koji je vrlo jednostavan, a s druge strane zahtjevan.

Kajanje ili ispovijed je Božji dar čovjeku. Čovjek koji se kaje i redovito ispovijeda pokazuje svoju poniznost i malenost. Te dobiva Božji dar, milost oproštaja. Ako odbacujemo ili preziremo kajanje ili ispovijed, odbacujemo i preziremo svoje spasenje. Kajanje je fenomen vezan uz promašaje, pogrješke, krivnju i grijeh. Neki kajanje shvaćaju kao teret duše koji bi bilo najbolje što prije odbaciti. Neki misle da je nepotrebno čačkati po svojoj savjesti i da se ne treba vraćati u prošlost. Ali je ispovijed korisna.

Odrastao je u londonskom East Endu, nakon krađa, provala i razbojništava završio je u zatvoru za maloljetnike, mračan svijet trgovine drogom, reketarenja i kriminala bio je začarani krug iz kojeg je teško izaći... No, Božji zahvat dao je "novo srce" okorjelom grešniku.

Prejedanje je uništilo moje tijelo, svjedoči rimokatolički svećenik Springfieldske biskupije o. Ryan Rooney. Njegovo svjedočanstvo godinama nadahnjuje ljude diljem svijeta i potiče ih da preispitaju razloge zbog kojih se prejedaju.

Posla za radnike na Božjoj njivi uvijek ima. Svećenik Porečke i Pulske biskupije vlč. Darko Zgrablić, župnik župe sv. Vinka u Svetvinčentu sastavio je božićni oglasnik u kojem se traže različita zanimanja. Ovaj duhoviti oglasnik nosi u sebi duboku duhovnu poruku. Požurite s prijavama za radno mjesto!

„Trebam sestre koje razumiju Križ, s njima ću postići sve”, riječi su o. Teodozija Florentinija, utemeljitelja Družbe Milosrdnih sestara Svetoga Križa, gorljivog apostola kršćanske ljubavi. Mladi se redovnik sredinom 19. stoljeća u Švicarskoj pastoralnom brigom i zauzetošću za duše hrabro borio s teškim društvenim stanjem, a to je prenio i na Milosrdne sestre Svetoga Križa koje nastavljaju njegovo djelo u ništa manje izazovnom današnjem vremenu u kojem čovjek vapi za Bogom i onda kada ga ne traži. No, mnogo je onih koji svjesno žude za mirom, molitvom, susretom s Bogom i sa samim sobom, što konkretno nude sestre sv. Križa u Đakovu kroz duhovne vježbe koje se periodično održavaju nekoliko puta godišnje.

U Isusovu hodu po vodi samo se nastavlja ono što su učenici iskusili za umnažanja kruha u pustinji. Riječ je, naime, o našem životu, njegovu uzdržanju, o brigama kako sačuvati svoj život. Jednom je to hrana koja nam treba, drugi put strah za vlastitu egzistenciju kad se sve urušava, kad nema nikakvih sigurnosti ni osiguranja, kad se otvara provalija i čovjek gleda smrti u oči. Kroz pune četiri noćne straže učenici se muče na moru, oko njih je mrkla noć, a dotle Isus moli na brdu.