Možda je jedno od najvećih iskušenja u katoličkom životu samozadovoljstvo. Sudjelujemo u raznim duhovnim pokretima, pohodimo misu nedjeljom i možda djelujemo u životu župe jednom ili dvaput tjedno, ali vjera nikada zapravo ne prodire duboko u naše duše. To ostaje površna stvarnost; samo još jedna stvar koju treba učiniti u našem ugodnom, civiliziranom životu.

Crkva je nedavno proslavila svetkovinu Svih svetih, kada slavimo sve nepoznate svece, koji svoje mjesto ne mogu naći u liturgijskom kalendaru. Znate li čemu sveci mogu poučiti našu djecu?

U moru teških i užasnih vijesti o terorističkim napadima donosimo vijest o nadi, o jednoj lijepoj gesti i prijateljstvu imama i svećenika u BiH. Novozaređeni svećenik Josip Dedić proslavio je 31. listopada u rodnom Prozoru (BiH) svoju mladu misu. Na misi je, uz brojne katolike, nazočio i prozorski imam Nihad ef. Ahmetović. Nakon euharistije gost je slavljeniku osim svoje nazočnosti, poklonio i Kur’an. Bio je to prvi put nakon rata u BiH (1992.-1995.) da u ovom gradiću jedan imam nazoči katoličkoj misi.

Ovo je izazovna godina za sve nas i stvari koje se uzimaju zdravo za gotovo lako mogu biti dovedene u pitanje. Među njima je i radno mjesto odnosno zaposlenje. Gubitak zaposlenja nije lako prihvatiti i stoga je od izuzetne važnosti imati podršku obitelji i bliskih osoba u tim trenucima.

Među katolicima koji ljube Gospodina Isusa postoji mnogo unutarnje patnje i nedoumica u posljednje vrijeme. Razlog nije nikakva tajna. Svijet potresaju razne nevolje. Oduvijek je bilo kriza, ali u vremenu u kojem živimo često nam se čini kao da postoji nešto što ugrožava našu egzistenciju, naš život i mir. Kako sačuvati nadu i mir u sebi?

Iskoristimo vrijeme dok su nam naši najdraži živi, provodimo vrijeme s njima i iskažimo im ljubav, piše fra Marin Karačić na svome Facebook profilu u tekstu "Neću žvaku, 'oću kusur". Test donosimo u cjelosti.

Živimo u doba koje prezire pravila i strukture i gledamo ih gledamo kao grubo kršenje naše neograničene slobode, no služe li pravila doista tome da nam zagorčuju život ili su ona sredstva za postizanje mira, radosti pa i sreće bez prestanka?

"Duhovne vježbe su poput vremena sjetve… Vježbaš se: čupaš, kopaš, oreš po njivi života. Mučiš se i znojiš, nadajući se da On sije, i da će dati i kiše i sunca da štogod vrijednoga izraste. Na momente ti se čini da na njivi ničega nema, a nekad i da njiva nije vrijedna da bi na njoj šta posebno raslo. Ali On na tvoju velikodušnost da odvojiš sedam dana odgovara još velikodušnije."

Jednostavni i popularni ilustrativni prikazi mogu kod djeteta stvoriti plitku i nepotpunu sliku anđela i njegove službe. Iako se ti prikazi čine najlakšim odgovorima na pitanja koja djeca postavljaju, tu sliku djeca mogu odbaciti kad odrastu.

"Iskoristimo vrijeme dok su nam naši najdraži živi i provodimo vrijeme s njima i iskažimo im ljubav. Najprije oprostimo sebi sve ono propušteno i počnimo živjeti kvalitetnije. Neka nam odlazak na grobove najmilijih ne bude gorko sjećanje na sve ono što je moglo biti, a nije, nego zahvala za sve lijepe trenutke koje smo proveli zajedno."