"O Gospode, naše bi srce puklo od bijesa i očaja. Kleli bismo neprijatelje i Boga. Zaurlali bismo i kao izbezumljeni trgali ruku s čavala da još jednom stisnemo šaku. A ti veliš: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Neshvatljiv si, Isuse", riječi su Karla Rahnera, jednog od najpoznatijih rimokatoličkih teologa 20. stoljeća, koje donosi u svome razmatranju o našem Raspetom Spasitelju.

Sveti Josip je zanimljiv svetac. Njegov je život urešen s puno tišine i s malo riječi koje su nam o njemu u Evanđelju zapisane. Ipak, Crkva se iz tih malo riječi tijekom dva tisućljeća neumorno na njegovu primjeru nadahnjuje. Što možemo naučiti mi iz njegova snažnog duha, koji kao svoju odliku nosi ono što je na prvu u potpunoj suprotnosti – nježnost?

Teško je biti osoba molitve ako se samo žurimo, obavljamo stotinjak zadataka ili nas zaokuplja 101 stvar koju treba obaviti. Ono što moramo učiniti da postanemo ljudi molitve jest: usporiti. Pokušajte ovo: umjesto gutanja hrane, uživajte u svakom zalogaju. Umjesto jurnjave niz ulicu, šetajte opušteno. Morate li čekati na nešto ili nekoga, oduprite se iskušenju da to vrijeme ispunite radom. Radije upotrijebite tih nekoliko minuta da postanete svjesniji svijeta oko sebe i unutar vas.

"Što je onda s istinom? Istina treba biti rečena blago, ponizno, u diskreciji i ljubavi! Što kada istina bude odbačena? Tada moja odgovornost prema bratu završava. I dalje mogu s njim biti u ljubavi, ali mu ne mogu, osim molitvom, nikako drukčije pomoći", piše franjevac konventualac fra Ivan Marija Lotar na svojim društvenim mrežama. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

"Božje planove ne razumijemo uvijek, ali uvijek možemo biti vjerni. Svećenik koji uporno traži Krista zna da se na Boga može osloniti. No, mora tražiti i one koji su mu povjereni. Postoji mnogo razloga zašto čovjek od Boga odluta, ali je upravo svećeniku povjereno da izgubljeno nađe. Kao što se otac brine da njegova djeca imaju što jesti, da se razvijaju u jake i zdrave ljude te kako sebe daje ako dijete zastrani, isto tako i svećenik ima zadaću hraniti, braniti i tražiti na duhovnom polju", piše franjevac Robert Kavelj.

Na četrnaestu godinu kroz nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed profesora KBF-a u Đakovu i svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije na poslijediplomskom studiju u Rimu mr. Ivana Benakovića. U propovijedi vlč. Benaković ističe: "Isus Krist od nas ne traži puno, tek da ga prepoznajemo u susjedstvu, u običnosti ljudskih susreta i vrevi našeg 'danas'. Tamo gdje se čini kako je ljudskost toliko prevladala i da od Duha nije preostalo apsolutno ništa."

"Gubimo vjeru, ne jer Boga nema ili ne odgovara nego jer nas nema blizu Boga, jer ne slušamo, samo pričamo i gunđamo. Nema njegovih najbližih, njegovih susjeda. Oslijepimo pa tražimo čuda, ucjenjujemo Boga trapavim i sebičnim molitvama. Ne želimo se predati, ne damo se oduzeti od svega što nije Bog. Onaj koji vjeruje, ne treba objašnjenja. Onomu koji ne vjeruje, ne da se objasniti, govorio je Sv. Toma Akvinski. Vjeru treba vježbati, izazvati, živjeti. Biti normalan, jednostavan. Božji", piše na društvenim mrežama karmelićanin Krešimir Josip Bahmec.

"Mrak se već posve zgusnuo, crkveno je zvono utihnulo. Ali riječi mladoga svećenika ne prestaju odjekivati u meni. Ne prestaju svijetliti", zapisao je pjesnik Stjepan Lice u svjedočanstvu o jednostavnoj, a opet tako snažnoj propovijedi jednog mladog svećenika.

Svoju savjest možeš ispitivati tako da najprije sagledaš svoj život u svjetlu Božjih i crkvenih zapovijedi, a onda i u svjetlu stožernih i bogoslovskih kreposti. Ovdje donosimo ispit savjesti prema Katekizmu Katoličke Crkve.

Molitva "Oče naš" zasigurno je bila jedna od najdražih molitvi sv. Franje Asiškoga. Ovo razmatranje pokazuje koliko je ovaj siromašak iz Asiza u molitvi ponirao u dubine, tražeći Božju ljubav i prisutnost. Neka ovo razmatranje i nama bude poticaj da sve dublje ulazimo u ljepotu Božje prisutnosti u svakodnevnici našega života.