Zar ne vjeruješ u moju moć? Zar ne vjeruješ da je moja najveća želja da ti dođeš u raj, da uživaš milinu doma moga? Dijete drago, vjeruješ li da ćeš uživati dobra koja sam spremio za tebe? Pouzdaješ li se uopće u mene? Pouzdaj se u mene, jer sam tvoj Bog.

"Ne gleda Gospodin koliko si puta na dan sagriješio, nego koliko si se puta iskreno borio! Po tome sudi. A mislim da je to i više nego pravedno! Zato: Gospodin će sigurno doći i, da: mi to jedva čekamo - Dođi, Gospodine Isuse! Maranatha!", piše fra Ivan Marija Lotar poručujući nam da uskladimo svoje živote s evanđeljem dok još imamo vremena, prije nego dođe Isus Krist.

Budnost i molitva očekujući Isusa. Svaki dan u svakom susretu, do konačnog. Bez straha, hrabro, s vjerom! „Strah je pokucao na vrata. Vjera se ustala otvoriti vrata. Iza vrata više nikoga nije bilo.” Nije bilo niti Isusa, jer On je cijelo vrijeme bio s nama. U nama.

Nekada sam mislio da smo samo stvoreni za rad i da je cilj svakog dana postići što je više moguće. No, povjerovao sam da smo stvoreni i za odmor. “I govoraše im: ‘Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!’” (Mk 2,27-28). Upravo te riječi Isus izgovara u Evanđelju po Marku. Bog je stvorio subotu jer nam želi dati odmor. Bog nas želi odmoriti jer je to dobro, sveto i potrebno, a ne jer smo umorni i tromi od svog rada i ne možemo nastaviti dalje bez odmora.

Jeste li se ikada razljutili? Kako nadvladati srdžbu kada nam dođe? Kako se vježbati u kreposti koja je suprotna srdžbi? Poslušajte u videu vlč. Petra Mlakara u projektu "Pod Smokvom".

Salezijanski svećenik i župnik Župe Duha Svetoga na Jarunu u Zagrebu, don Damir Stojić na svojim je društvenim mrežama objavio video u kojem je pojasnio kako se boriti s prisilnim mislima.

"Nije dovoljno željeti biti sretan. Za sretnost se treba izboriti. Za sretnost, za biti sretan, treba hrabrost. Ona hrabrost koja će me učiniti spremnim da budem ono što jesam, sa svojom prošlošću onakvom kakva je, sa svojim karakterom, svojom naravi onakvom kakva je. Potrebna je hrabrost koja će me učiniti spremnim da ljubim onako kako je znam ljubiti, i da umirem za druge onako kako je to znam. Za sretnost je potrebna ona hrabrost koja će se izboriti za vlastitu slobodu i drugima darovati njihovu slobodu da žive iz onoga što oni uistinu jesu", piše fra Josip Vlašić u svojem promišljanju.

Evanđelje kaže da je Josip bio “pravedan” upravo zato što se pokoravao zakonu kao i svaki pobožni Izraelac. Ali u njemu ljubav prema Mariji i povjerenje koje ima u nju sugeriraju način koji zadržava poštivanje zakona i čast zaručnice: odlučuje potajno i bez buke razvrgnuti zaruke, ne podvrgavajući je javnom poniženju. On bira put potajnosti, bez suđenja i osvete. Kolike li svetosti u Josipu! Mi, koji čim do nas dođe nešto po principu rekla-kazala ili doznamo nešto loše o nekome, odmah počnemo ogovarati! Josip, pak, šuti.

"Advent je više nego bilo koje drugo vrijeme u liturgijskoj godini – marijansko i Marijino. Svibanj i listopad možda jesu tzv. „marijanski mjeseci“, ali ih došašće u svemu nadvisuje. Ni u jednom drugom vremenu se u tolikoj mjeri ne govori o Mariji kao u ovome, pripravnome za Božić", poručio je fra Ivan Marija Lotar o Marijinoj nezaobilaznosti u vrijeme došašća.

Kada razmišljamo o kući, mislimo na stabilnost. Kuća je nešto definitivno, trajno, postojano. To je mjesto gdje se stvaraju sjećanja. Međutim, velike su šanse da naš dom iz djetinjstva više nije tu. Ta stara sjećanja više ne pripadaju stvarnom mjestu na koje se čovjek može vratiti. Takav je, uostalom, život. Neka ovo razmatranje bude stalni podsjetnik da navike, poput kuća, mogu biti ili trajne (sagrađene na stijeni) ili privremene (sagrađene na pijesku).