Bog je preko Mojsija svom izabranom narodu dao propis da 41. dan svećenici u hramu moraju blagosloviti porodilju, a za uzvrat roditelji djeteta dužni su janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Tome se propisu pokorila i Blažena Djevica Marija. S djetetom Isusom polazi u hram u pratnji Josipovoj.

Isus Krist je Svjetlo svijeta, pobjednik nad svakom tminom, on je rastjerao mrak tame ovoga svijeta i zato je normalno da mi vjernici ne budemo zarobljenici mraka, pesimizma, smrti. Krštenjem smo pritjelovljeni Kristu, postali dijelom Crkve i dobili milost i zadaću koju svojim životom trebamo vršiti.

Danas na misi palimo svijeće kako bi nam zasvijetlila spoznaja da je Krist dokinuo tamu smrti i osigurao nam novi dan uskrsnuća, koji neće imati kraja. Stoga u našim životima nema više mjesta strahovima. Vidjeli smo Božje spasenje i zato smo u miru, jer znamo da su smrti dani odbrojani, a naši grijesi oprošteni. Svaki put kada vidimo svijeću, bilo na oltaru, na krštenju, na grobu ili na nekom stolu prilikom večere, ona nam svjedoči radosnu vijest da je svjetlo pobijedilo tminu. Stoga možemo biti u miru jer je Isus, naše spasenje, ovdje s nama.

"Pronađi svoj poziv" bila je tema Duhovno duhovite večeri u utorak, 1. veljače, u kojoj je gostovao bogoslov fra Mateo Vujčić. Urednik i voditelj emisije je fra Vladimir Vidović.

Prema riječima svetaca život posvećen Bogu najsigurniji je put u nebo i najbolje sredstvo za stvaranje svetaca i posvećivanja svijeta u kojemu živimo. U nastavku se nalaze misli nekoliko svetaca o životu posvećenomu Bogu.

Ovaj koncept i stav treba primijeniti na sve – svećenike i laike – koji su prisutni na bilo kojoj svetoj misnoj žrtvi. Svetu misnu žrtvu nikada ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, već prema njoj imati najveću ljubav i poštovanje. Doista, u svakoj misi nebo silazi na zemlju, a zemlja se sjedinjuje s nebom.

Svako neko vrijeme izbije strašan rat i ta se nagomilana perplexitas ispuše. Međutim, ne briše se. Ona se briše dubokim kajanjem, popravljanjem nepravde, strpljivim podnošenjem posljedica grijeha i žarkom ljubavlju. Ohrabruju nas toliki raskajani grešnici kojima je život bio zamršen do ludila, a sad su u Miru koji ih nosi iznad kaosa njihove prošlosti.

"Često i sami kušamo da bismo štogod htjeli, a ne možemo. Imamo volju, a nemamo snagu. Kad je volja prisutna, a snage nema, znak je da se treba više uteći Gospodinu, znak je da smo previše počeli činiti svojim snagama, a malo računamo na Božje. Dođi Gospodinu. Dođi na izvor. Pitaj Njega. Crpi od Njega. Uči od Njega. On je došao poviti ranjeno. Dođi na izvor milosti. Milosrđe spašava i preobražava, ne moja dobra volja, ne moja plemenitost. Božja ljubav, Božja snaga. Ne moja", napisao je franjevac Ivica Janjić.

"Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvenoga mauzoleja", poručuje fra Tomislav Pervan.

Ženama je branio ulazak u crkvu bez vela na glavi, kratkim suknjama, hlačama, nikog dekoltea ili haljinama bez rukava. Jednako se odnosio i prema muškarcima jer im nije dopuštao nositi kratke hlače ili košulje kratkih rukava.