Gospodin nam dopušta da prolazimo kušnje da bismo mogli dokazati svoju ljubav prema Njemu strpljivom ustrajnošću u poslušnosti njegovim zapovijedima. Ne trpimo nikakva iskušenja kojima nam On ne daje snage odoljeti. Unatoč našoj slabosti, možemo se pouzdati da će nas Gospodin izbaviti od svakog zla, koliko god patili.

Ponekad trčimo za Bogom, ali i On kao da trči za nama – poput skrivača – i priznali mi to ili ne, često smo oduševljeni neizvjesnošću tog skrivanja pa traženja. Skrivamo se od Boga na neko mjesto za koje mislimo da nas neće pronaći. On nas pronalazi, a mi smo iznenađeni kada to učini. Onda On ode i sakrije se, ali tek toliko da nam bude mali izazov, da igra bude zanimljiva. Mi opet prolazimo pokraj Njega i opet ne primjećujemo da nam je tako blizu.

Krštenjem smo ucijepljeni u Krista kako bismo s njim tvorili jedno tijelo — Njegovo mistično tijelo. Tako On prebiva u nama, ne samo da nas pečati živom slikom Krista, čija nam je obilježja utisnuo, nego nas također pomazuje i obasjava blagošću, slatkoćom i sjajem svoje milosti, koja je u biti cjelina mističnog života i sam vječni život, skriven i imanentan u nama.

Uvijek sam dijelila posebnu povezanost sa svetom Martom iz Betanije. Moje osobno putovanje da prevladam tjeskobu, zabrinutost, opsesivno-kompulzivni poremećaj i stalno kretanje u svakodnevnom i duhovnom životu odražava njezino putovanje u Evanđelju. Providnosno mi je Bog dao čast da se rodim na njezin blagdan. Evo nekoliko načina na koje ova nevjerojatna svetica pomaže u ublažavanju tjeskobe.

Na osamnaestu nedjelju kroz godinu prenosimo propovijed iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije mr. sc. Drage Markovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i asistenta pri Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

Čovjek je “bezuman” jer je cijelu svoju viziju stavio na svoj imetak. U njima vidi svoju sigurnu budućnost, ali stvarnost je da je zaboravio smrt, nad kojom nema kontrolu i koju njegove “stvari” ne mogu spriječiti. Isus nastoji podsjetiti čovjeka koji mu se obratio da samo bezumnik dopušta da ga posjed toliko zarobi da je spreman posvađati se s vlastitim bratom zbog toga. Kad bi ga te noći stigla smrt, bi li bio “bogat u onome što je Bogu važno”?

Za Rahnera, naše suvremeno stanje eksponencijalnog neznanja je samo po sebi sredstvo milosti. Milosti koja nas vodi u neiscrpno otajstvo Božje.

"Željeli mi to ili ne, mislili na to ili ne mislili, jednog dana ćemo sve materijalno morati ostaviti. I Bog će jednog dana od nas zatražiti 'račun' o stečenim vrijednostima na nebu, onim vrijednostima koje nije moguće ukrasti, koje crvi ne rastaču. To što traje nije, međutim, ono što se zgrće i čuva. To je samo ono što se daruje. Ili barem ljubomorno ne čuva, razbacujući se u obilju, dok drugi oskudijevaju i u onom najnužnijem. Zato budni budimo, odnosno u svakom trenutku budimo spremni za kraj vremena i početak vječnosti jer to je onaj trenutak koji će sasvim promijeniti perspektivu stvarnosti", poručuje riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić promišljajući nad nedjeljnim evanđeljem.

Svaki teolog dobre volje može vam reći da što više uče o Bogu, to više shvaćaju koliko toga imaju za naučiti. To je beskrajno polje proučavanja jer jedina stvar o kojoj istražujemo i učimo je jedan Vječni Bog čiji je um daleko napredniji od našeg. Iskušenje par excellence đavla je stvoriti teologa čija je primarna životna misija akumulirati puke činjenice o Bogu i tako postati prava neznalica.

"U meni se tada probudio lopov koji 'čuči' u svima nama. Dok sam stavljao cvijeće na odar, ukrao sam križ s krunice! Pogledao sam mrtvog svećenika i rekao mu da mi dâ pola svojega milosrđa. Osjetio sam neopisivu snagu i križ sakrio u džep", riječi su pape Franje u ovoj zanimljivoj anegdoti koju je zapisao fra Goran Azinović u svojoj knjizi "Riječi koje putuju".