Ekleziologija počinje temeljnim pitanjem: Je li Isus namjeravao osnovati Crkvu? Novi zavjet, kao i rana crkvena povijest, to jasno pokazuju i relativno je dobro prihvaćeno među protestantima, katolicima (i drugim kršćanima, poput pravoslavaca, što se toga tiče) da je Isus, zapravo, uspostavio Crkvu kao vjerničku zajednicu pozvanu okupiti se oko njegova učenja i živjeti to zajedništvo kao očitovanje Kraljevstva Božjega.

Za obnovu i revitalizaciju Crkve, Ignacije je zamislio novu zajednicu svećenika i braće laika koji bi bili duboko obrazovani u katoličkoj vjeri, teologiji i Svetom pismu. Bili bi vješti učitelji, mudri duhovni voditelji i nadareni propovjednici. On bi te ljude poslao diljem Europe da povrate kršćane koji su napustili Katoličku crkvu i da ojačaju vjeru katolika koji su možda bili nesigurni ili slabo obrazovani u osnovama svoje vjere.

Mogućnost ispovijedanja grijeha u sakramentu pokore i dobivanje oproštenja od Gospodina izuzetna je privilegija. Katekizam Katoličke Crkve kaže da ovaj sakrament pomirenja s Bogom “donosi pravo ‘duhovno uskrsnuće’” (br. 1468). Kad bi više katolika to razumjelo, mogli bismo opet vidjeti pokornike poredane ispred ispovjedaonica čekajući da iskoriste ovu izvanrednu priliku da prime Božji milosrdni oprost.

Gospodin nam dopušta da prolazimo kušnje da bismo mogli dokazati svoju ljubav prema Njemu strpljivom ustrajnošću u poslušnosti njegovim zapovijedima. Ne trpimo nikakva iskušenja kojima nam On ne daje snage odoljeti. Unatoč našoj slabosti, možemo se pouzdati da će nas Gospodin izbaviti od svakog zla, koliko god patili.

Ponekad trčimo za Bogom, ali i On kao da trči za nama – poput skrivača – i priznali mi to ili ne, često smo oduševljeni neizvjesnošću tog skrivanja pa traženja. Skrivamo se od Boga na neko mjesto za koje mislimo da nas neće pronaći. On nas pronalazi, a mi smo iznenađeni kada to učini. Onda On ode i sakrije se, ali tek toliko da nam bude mali izazov, da igra bude zanimljiva. Mi opet prolazimo pokraj Njega i opet ne primjećujemo da nam je tako blizu.

Krštenjem smo ucijepljeni u Krista kako bismo s njim tvorili jedno tijelo — Njegovo mistično tijelo. Tako On prebiva u nama, ne samo da nas pečati živom slikom Krista, čija nam je obilježja utisnuo, nego nas također pomazuje i obasjava blagošću, slatkoćom i sjajem svoje milosti, koja je u biti cjelina mističnog života i sam vječni život, skriven i imanentan u nama.

Uvijek sam dijelila posebnu povezanost sa svetom Martom iz Betanije. Moje osobno putovanje da prevladam tjeskobu, zabrinutost, opsesivno-kompulzivni poremećaj i stalno kretanje u svakodnevnom i duhovnom životu odražava njezino putovanje u Evanđelju. Providnosno mi je Bog dao čast da se rodim na njezin blagdan. Evo nekoliko načina na koje ova nevjerojatna svetica pomaže u ublažavanju tjeskobe.

Na osamnaestu nedjelju kroz godinu prenosimo propovijed iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije mr. sc. Drage Markovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i asistenta pri Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

Čovjek je “bezuman” jer je cijelu svoju viziju stavio na svoj imetak. U njima vidi svoju sigurnu budućnost, ali stvarnost je da je zaboravio smrt, nad kojom nema kontrolu i koju njegove “stvari” ne mogu spriječiti. Isus nastoji podsjetiti čovjeka koji mu se obratio da samo bezumnik dopušta da ga posjed toliko zarobi da je spreman posvađati se s vlastitim bratom zbog toga. Kad bi ga te noći stigla smrt, bi li bio “bogat u onome što je Bogu važno”?

Za Rahnera, naše suvremeno stanje eksponencijalnog neznanja je samo po sebi sredstvo milosti. Milosti koja nas vodi u neiscrpno otajstvo Božje.