Pred Bogom, svaka, pa i najmanja i najbeznačajnija žrtva i molitva za svećenike, ima neizrecivu vrijednost. To potvrđuje iskustvo Božjeg poziva jednog njemačkog biskupa iz 19. stoljeća, Wilhelma Kettlera.

"Svake se godine pitamo, možda i u moru nekršćanskih poruka: što je za nas Uskrs, a što ne bi trebao biti? Uskrs ne smije biti samo prilika za susret obitelji, ali on to svakako jest. Uskrs ne bi trebao biti prilika za bolje jelo, ali i hrana je važna. Uskrs ne može biti jedan od rijetkih dana u godini kada ću Župu počastiti svojom prisutnošću na svetoj misi, a prije toga se i ispovijedati, ali i to je silno važno. Uskrs je sve ovo, ali nikako samo jedna od tih pojava", poručuje fra Ivan Marija Lotar na društvenim mrežama.

"Vjera u preobraženo tijelo, oslobođeno spona prolaznosti i vremenitosti, ne bi trebala biti tek neka puka i površna nadogradnja na možda ionako već ugroženu ljudsku egzistenciju. Takva vjera i s njom povezana nada ne bi se mogle označiti kršćanskima. One su više nekakve površne i plutajuće ideje koje ne mogu bitno promijeniti čovjeka kad se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom vlastitom postojanju", poručuje između ostalog u Vjesniku Đakovačko - osječke nadbiskupije svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Oliver Jurišić.

Ivan svoje evanđelje piše iz vjere u uskrslog. Da nije bilo ovog događaja, ne bi bilo napisano ni njegovo evanđelje. Ili bolje, da nije bilo uskrsnuća, ne bi bilo ni Novog zavjeta!

U Tanzaniji katolici se pozdravljaju tako da jedan kaže: Kristu!, a drugi odgovora: Tumaini letu! U prijevodu: Krist! Nada naša! Tako navještaju Evanđelje jedan drugome, a kad se naviješta Evanđelje, Duh Kristov silazi na one koji prihvaćaju navještaj i pali u njima jedino stvarno Svjetlo, jedinu realnu Nadu u ovom mračnom i beznadnom svijeta.

Uz Veliku subotu donosimo vam duhovne poticaje iz Vjesnika Đakovačko - osječke nadbiskupije. "Isus pobjeđuje smrt, zlo i nasilje, a uspostavlja život, ljubav i milosrđe. Zato dok slavimo dan njegova uskrsnuća, slavimo ujedno i dan njegove pobjede nad smrću i nad zlom. U tome se očituje i ispunjenje Božje namjere da čovjek živi jer je i stvoren da živi, a ne da umre jednom zauvijek", poručuje između ostalog vlč. dr. Antun Japundžić, profesor na KBF-u u Đakovu.

Danas u Adelaideu djeluju dvije sestre Klanjateljice Krvi Kristove: sestra Slavica Turčić i sestra Ljilja Muzić.

U Mateja anđeo je strašan, sijeva mu iz očiju i lica, grmi i trese, a u Marka anđeo je u liku vrlo mlada čovjeka koji ne izaziva nikakav strah. Međutim, još je zanimljiviji paradoks koji slijedi. Žene u Matejevu evanđelju ne boje se strašnog anđela, nego ga gledaju kako ruši kamen, sjeda i razgovara s njima. U Marka su se žene prepale anđeoskog momčića.

Prilikom pomazanja u Betaniji, Marija se htjela oprostiti od Isusa i iskazati mu svoju ljubav na način koji će trajati kroz stoljeća.

"Dok je Ješua umirao nosio je, grijehom začete, sve boli svijeta, ali nije odustao, jer vidio je i ono zbog čega vrijedi umrijeti. Vidio je u nekima od nas osmjeh djeteta i vjernost srca", dio je pjesme Antuna Matoševića koji prenosimo u nastavku.