„Onaj koji si dopusti da slaže jednom, pronaći će da je puno lakše drugi i treći puta, dok konačno to ne postane navika.”

Thomas Jefferson, Pismo Peteru Carru (1785.)

Zašto je Nacional lagao?

Posljednjih tridesetak godina, dotično nakon što je i u nas pao komunistički sustav, novinarstvo je u vrlo mnogo primjera demokraciju shvatilo kao nekažnjivo lažiranje istine, besprizorno apriorno optuživanje, zlonamjerno podmetanje (često u službi nekih zakulisnih igrača), a nerijetko i neuvijen beskrupulozan način privlačenja publike ili zbrajanje klikova jeftinim senzacijama, trikovima i najprizemnijim sloganima. Tako će pristojan čitatelj netom u nadnaslovu vidi „ŠOKANTNO“ najvjerojatnije preskočiti čitav „šokirajući“ članak jer onima kojima je u nadnaslovima i naslovima na takav način potrebno skretati pozornost čitatelja naprosto više ne vjeruje. Što bi to moglo biti „šokantno“ u najavi neke prognoze ili pogoršanja meteoroloških prilika? Ili što bi nas moglo „šokirati“ ako ne oni koji nas na takav način časte svojim nebulozama i, najčešće, trivijalnim etiketama? Rekao bi mudri Vergilije: „Timeo Danaos et dona ferentes!“. Ali da su to bar „dona“!?! Premda svi znamo da su „u laži kratke noge“, zaista je ilustrativna Nietzscheova rečenica „Potreslo me je to da si me lagao, nego da ti više ne vjerujem“. Nacional je odavno prešao Rubikon! No, i dalje želi „šokirati“. I on i epigoni!

Ali, tko bi mario za „šokantne“ objave kad one ne bi imale i svoje posljedice po one o kojima je riječ? Ne bih se, vjerujte mi, ni osvrnuo da nije u pitanju laž koja se okomila na nevina čovjeka i koja ima svoje posljedice u njegovu životu. U ovom slučaju riječ je o posljedicama za viđenog, vrijednog i cijenjenog splitskog vjeroučitelja laika Maria Milovca koji je, pokazat ćemo u tekstu, žrtva bezočne laži, jadnog i neprofesionalnog novinarskog uratka kao i susljednih papagajskih nekritičkih i zlonamjernih prenošenja medija s mrzilačkim pretenzijama. Dakle, jedna od tih „šokantnih“ vijesti, za sada bez posljedica po širitelja laži, jest i objava portala „Nacional“: „ŠOKANTNO: Vjeroučitelj u Splitu srednjoškolcima objašnjavao da se pobačaj radi – vješalicom“[1], objavljena 28. svibnja 2024..

Novinar Boris Pavelić u spomenutom glasilu „otkriva“ kako je vjeroučitelj Mario Milovac učenike 3. razreda gimnazije Marka Marulića uznemirio predavanjem i videom s realističnim scenama pobačaja te da se pobačaj, među ostalim, obavlja i vješalicom!!! Doslovno to novinar, pozivajući se na neimenovane i Nacionalu dobro poznate i, pogađate, „vjerodostojne“ izvore, kaže ovako: „Vjerodostojni izvor sa saznanjima o tom događaju, koji je želio ostati anoniman, ispričao je za Nacional kako je vjeroučitelj Milovac, na satu vjeronauka proteklog tjedna, u jednom od trećih razreda Četvrte gimnazije Marka Marulića (točan dan i razred poznati su redakciji), u sklopu predavanja o pobačaju, spomenuo vješalicu kao jedno od sredstava za taj zahvat, a spominjao je i dokumentarni videomaterijal u kojemu se realistički prikazuje pobačaj. Milovčevo predavanje uznemirilo je dio učenika, izazvavši kod njih nelagodu i nemir, pa se dio njih Milovcu i otvoreno usprotivio, usprkos tome što taj vjeroučitelj slovi za predavača nesklonog uvažavanju drukčijeg mišljenja.

Štoviše, neki učenici su reagirali i na drugi primjereni način, koji je poznat Nacionalu, koji zbog osjetljivosti ove situacije Nacional zasad neće javno iznositi, ali koji dodatno svjedoči o dramatičnosti ove situacije i razini uznemirenosti dijela učenika onim s čime su se na spomenutoj nastavi suočili.“[2]

Čovjek bi, kad pročita ovakav tekst, morao ostati zaprepašten. Kako to da je vjeroučitelj koji je vrlo obrazovan, štoviše autor vjeronaučnih udžbenika i, osim što je predavač vjeronauka u četirima srednjim školama u Splitu i otac četvero malodobne djece, također i vrstan predavač koji se, među ostalim, bavi i rodnom ideologijom i bioetičkom problematikom – kako bi, dakle, takav obrazovan vjeroučitelj mogao spominjati vješalicu za izvršavanje pobačaja?!? Pa čak i da je riječ o, povijesno mogućim, činjenicama! No, eto, čini se da je najmanje važna istina. Novinar je možda nešto načuo, možda je njegov „vjerodostojni“ izvor nešto natuknuo, možda je novinaru bilo stalo da nas „šokira“ – a na kraju je ne samo lagao, nego je bio neprofesionalan. Ili je možda – za čije potrebe? – trebalo udariti protiv vjeronauka u školi? Ili ga ipak češe Crkva? Nešto je. Njegovo „naravoučenije“ o tome da vjeroučitelj „krši kurikulum vjeronauka za srednje škole koji je“ – je li? – „uostalom, kontroverzan sam po sebi jer katoličkom, uvelike ideologiziranom i represivnom tumačenju stvarnosti daje monopol da u javnoj školi, koja bi trebala biti sekularna, moralno prosuđuje visokoosjetljiva pitanja seksualnog izbora, osobne autonomije i ženskog prava na odlučivanje o vlastitome tijelu“.[3]

Jasno je, dakle, što ga češe! Najprije, vjeroučitelj krši kurikulum vjeronauka! I to kurikulum koji je višestruko recenziran, odobren odlukom Ministarstva znanosti i obrazovanja i od Hrvatske biskupske konferencije. Ali, nu ti novinara koji malo više zna od svih njih! Što, dakle, s tim? Ako netko svjesno krši kurikulum treba ga, naravno, sankcionirati. Pa zašto ga škola nije sankcionirala? Zašto ne reagira nadležno Ministarstvo? Što radi Nadbiskupija? Nitko ništa! Ali to nije sve. Znalac Pavelić zna da je taj kurikul „uvelike ideologiziran i represivan“ jer mu se daje monopol da u školi, koja bi – jelte? – trebala biti sekularna, i koji „moralno prosuđuje visokoosjetljiva pitanja seksualnog izbora, osobne autonomije“… bla, bla, bla – ižvakane fraze liberalnih filozofija koje su proglasile „prava“ koja ne postoje. Ne postoji „žensko pravo na odlučivanje o vlastitome tijelu“ koje bi se odnosilo na pobačaj! Ta izmišljotina se širi kao da je to samo po sebi jasno. Nema toga prava. Nije nigdje zapisano osim što se papagajski ponavlja kao floskula koja se vodi starom propagandističkom Lenjinovom doskočicom: „Laž koja se dovoljno često izgovara postaje istina“! K tome novinarov izraz da je vjeronauk „uvelike ideologiziran i represivan“ zaslužio bi i težu, čak i sudsku kvalifikaciju. Program vjeronauka u javne je škole ušao na izričito tražanje tadašnjega ministra znanosti i školstva Vlatka Pavletića. Znam o tome podosta jer sam bio aktivni sudionik nekih događanja s tim u vezi. Sama Crkva je o tome bila podijeljena jer nije imala dovoljno kadrova a bilo je i pitanje želimo li uopće ući u škole. No, kad je već ušla pitanje vjeronauka nešto kasnije regulirano je međunarodnim ugovorima. Halo: Međunarodnim ugovorima!!! Pa ipak, naš novinar zna da je taj predmet u školama „uvelike ideologiziran i represivan“. Teške kvalifikacije. Utužive! Po srijedi je vrijeđanje vjerskih osjećaja građana i njihovih prava! Posrijedi je i vrijeđanje Republike Hrvatske i Svete Stolice!

No, postavlja se i logično pitanje: Hoće li sada vjeroučitelji koji u srednjim školama predaju vjeronauk i kad bi trebali progovoriti i pobačaju i uopće o bioetičkim pitanjima drhtati pri pomisli da će ih neki neimenovani „vjerodostojni“ izvor prijaviti istinoljubivome novinaru? Hoće li možda preskakati temu predviđenu kurikulom te planom i programom za spomenute razrede srednjih škola? Ili, bi li možda tome novinaru unaprijed trebali na uvid dati to što namjeravaju predavati? Čemu onda kurikul, čemu nastavni plan i program, čemu školske vlasti, čemu Ministarstvo i čemu Katehetski ured kad takvi „izvori“ i takvi novinari lažima i blaćenjem sve što oni rade, odobre i propišu pada u vodu? Ali ima još.

Novinar nas je, naime, htio poučiti i o „sekularnosti“ škola. Pritom on, kako je jasno iz konteksta, bez trunke sumnje priziva sekularizam, a ne sekularnost, čega očito nije svjestan. Sekularnost ne znači neuvažavanje činjenice da uz druga uvjerenja i svjetonazore te njihova prava postoje i vjerska uvjerenja, prava i dužnosti. Novinar očito ne zna da u sekularnim društvima supostoje građanska i vjerska prava i da su ona ravnopravna. Sekularisti, kakve uglavnom na vlasti imamo u glavnom hrvatskom gradu, isključivi su prema vjeri. Štoviše, represivni su. Ovi naši zagrebački, primjerice, zastave jednih vješaju po gradu dok zastave drugih ne vješaju, povorke jednih podupiru, organiziraju i financiraju, a druge ili ne primjećuju ili ignoriraju ili ismijavaju. Ako Pavelić misli da je to uloga sekularne vlasti, vara se. Riječ je o sekularističkim diktaturama. Tako nam, eto, novinar Boris Pavelić, na tanane u nekoliko rečenica, osim izmišljanja činjenica – o čemu u nastavku – na temelju neistina i konstrukata, servira svoju „istinu“, a zapravo sekularističku isključivost i, zašto to ne reći, diktat!

Pustimo sada po strani sve one papagajske, nekritičke portale i mediji koji su, bez imalo sumnje i s povjerenjem u Nacional i njegova novinara, prenosili tu „šokantnu“  vijest, dodavajući sočne i uvredljive dosjetke i kvalifikacije pa ih ovdje – da ih dodatno ne blamiram, ali i ne reklamiram – ne želim ni citirati, niti im navoditi adrese, a najmanje im želim dizati čitanost! Ipak, kad se već drznuo objaviti tekst bez prethodnog provjeravanja činjenica i kad je već donio hrpu paušalnih, netočnih i krivo postavljenih te visoko ideologiziranih tvrdnji, da bi dodatno malo zasolio, autor članka vjeroučitelju lijepi još jednu kvalifikaciju jer „vjeroučitelj slovi za predavača nesklonog uvažavanju drukčijeg mišljenja“. Eto nam Borisa Pavelića korifeja uvažavanja tuđeg mišljenja i uvjerenja! Evo pravednika među narodima! Evo novinara nad novinarima!

No, vidi, vidi… Kad je već 28. svibnja svoju „šokantnu“ istinu ispraznio u virtualni svijet Pavelić se, eto, naknadnom pameti obratio i samome vjeroučitelju Milovcu i Ministarstvu znanosti i školstva kao i Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. To je manira ponajboljih totalitarističkih pera: objavi laž o nekome pa nek’ se on pere! Stoga Pavelić, pogađate, na valu velikog „otkrića“ jaše dalje te u članku od 31. svibnja 2024. svoj tekst naslovljuje: „ADIO PAMETI! Vjeroučitelj u Splitu srednjoškolcima objašnjavao da se pobačaj radi – vješalicom“[4]. Ponavljajući već prije izneseno, Nacional je u nedjelju „tražio pojašnjenje od vjeroučitelja Milovca“ koje je i dobio: „Nakon što se nije javio na telefonski poziv, poslali smo mu poruku preko WhatsAppa s pitanjem je li točno da je učenicima trećeg razreda pustio film s eksplicitnim dokumentarnim snimkama pobačaja. Milovac je odgovorio ovako: ‘Hvala vam što provjeravate istinitost tvrdnji prije nego nešto javno napišete (cijenim to). Nisam pokazivao nikakve snimke niti fotografije, nego sam kratko usmeno izložio tri načina na koji se pobačaj izvršava. Smisao toga je da učenici povežu kako često apstraktne ideje o kojima se razgovara imaju u nekom trenutku svoje konkretne posljedice i to je važno imati na umu kako bi se cjelovito vrednovao neki moralno-etički izazov. Sve to je odrađeno u okviru teme – abortus po planu i programu za treći srednje u gimnazijama.’”

Novinarska je perverzija objaviti nešto iz neprovjerenog izvora – bez obzira na navedenu ili izmišljenu „vjerodostojnost“ – pa tek onda kontaktirati toga o kome se radi, ne konsultirati ni školu, ni roditelje, ni nadležne institucije niti bilo koga drugoga. Mislili smo da su metode iz društvene zajednice u kojoj smo živjeli prije demokratizacije iza nas, ali…

Novinar je, dakle, ipak prenio Milovčevu WhatsApp poruku, vjerojatno i ne sluteći da mu je vjeroučitelj već u prvoj rečenici skrenuo pozornost na činjenice, demantirajući na pristojan način sve ono što su on ili uredništvo strpali u naslov i u sam tekst. Moram priznati, zadivio me vjeroučiteljev mir i pristojnost. Dakako, i neuvijeno ukazivanje na metodološke novinarove pogreške! Štoviše, vjeroučitelj je, a da to novinar nije ni shvatio, dotičnome opalio blagu pljusku „zahvalivši“ mu što “provjerava istinitost tvrdnji prije nego nešto javno napišete (cijenim to)“. Malo inteligentniji novinar shvatio bi odmah da ga je vjeroučitelj dočekao na volej, a škola pa i nadležne crkvene vlasti više bi vrednovale takvog inteligentnog, a ipak pristojnoga svog djelatnika.

Dakle ukratko, vjeroučitelj nije pokazivao nikakve snimke niti fotografije, kratko je usmeno izložio što o temi pobačaja stoji u planu i programu za treći razred srednje škole – i to je to. Ali – ADIO PAMETI! Eh, to mora jahati dalje jer: „Na dodatno pitanje da objasni koja su to ‘tri načina na koja se pobačaj izvršava’, je li u razredu spominjao ‘vješalice’ i je li to jedan od tih načina, vjeroučitelj Milovac nije izrijekom demantirao da je spominjao ‘vješalice’. Štoviše, opet pametan i više no jasan odgovor i stav prema novinaru: ‘Ispričavam se, čini mi se kako ste nešto možda pomiješali vi ili vaš izvor informacija, jer ne znam o čemu govorite, a i sadržaj nastavnih sati nije profesionalno komentirati na ovaj način jer je riječ o maloljetnim osobama, a sadržaj je propisan predmetnim kurikulom kojega se držim već dugi niz godina koliko radim vodeći računa o primjerenosti dobi učenika i crkvenom nauku, a sve odobreno od strane ministarstva tako da ne bih dalje komentirao rekla kazala netočne informacije. Zaključno, nažalost niste dobro obaviješteni, nešto je tu netko pobrkao. Ugodan dan i Božji blagoslov!’.“ I tu bi vrijedila stara latinska: Sapienti sat!

Dakle, gospodin Milovac novinaru lijepo i vrlo uljudno kaže kako je možda nešto pomiješao on ili njegov izvor – dobro on zna da jest pomiješao jer je piscu ovog teksta to i potvrdio, a to će čitatelj na kraju i izrijekom saznati od nega – zatim, on ne zna o čemu novinar govori, a uljudno mu kaže da „sadržaj nastavnih sati nije profesionalno komentirati na ovaj način jer je riječ o maloljetnim osobama“, ali i to da je propisan kurikulom kojega se drži i više ne želi komentirati ono za što je novinaru jasno skrenuo pozornost da je „nešto pomiješao“. I da dalje ne gnjavim čitatelje navodeći kako Nacional ponovno konsultira svoj „vjerodostojni“ izvor koji insistira na Milovčevom spominjanju „vješalice“, pa ni to što o spornoj „vješalici“ kaže ginekolog, idemo na demantije.

Istinoljubivo istraživački Nacional je u petak, dakle 31. svibnja, Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Katehetskom i Tiskovnom uredu Splitsko-makarske nadbiskupije poslao pitanja o ovoj temi. Iz priopćenja Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, a nakon što se o svemu u Katehetskom uredu očitovao prozvani vjeroučitelj Milovac, Nacionalov portal prenio je sljedeće: „Iz spomenute nadbiskupije stigao je sljedeći odgovor: Vjeroučitelj Mario Milovac sukladno Kurikulu Katoličkog vjeronauka za 3. razred gimnazije, u okviru teme Izazov napretka, patnje, bolesti i smrti, obradio je i podtemu Bioetike i Katoličkog pristupa kloniranju, eutanaziji i palijativnom liječenju, presađivanju i darivanju organa, pobačaju i dr. U ishodima Godišnjeg izvedbenog kurikuluma za gimnazije (SŠ KV C.3.2.) stoji: Učenik objašnjava i argumentirano iznosi biblijske temelje i crkveni nauk o svetosti i nepovredivosti ljudskoga života. Očekivanja međupredmetnih tema su: kod učenika su razviti kritičko razmišljanje o ovim bioetičkim pitanjima, promišljanje o svetosti i nepovredivosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, uvidjeti posljedice svojih i tuđih postupaka/stavova/izvora te važnost odgovornog donošenja životnih odluka.

Vjeroučitelj je obradio temu pobačaja, a da ne prikazuje videa ili bilo kakve druge materijale na satu (podcrtao A.Š).

Splitsko-makarska nadbiskupija ulaže velike napore u stručno usavršavanje svojih vjeroučitelja te zajedno sa Agencijom za odgoj i obrazovanje organizira godišnje stručne skupove, radionice i dr. projekte gdje se uvijek nastoje obraditi aktualne teme. Tako su vjeroučitelji upoznati sa svim stavovima, bilo medicinskim, bioetičkim i teološkim te mogu argumentirano obrađivati sve teme navedene u Kurikulumu. Ukoliko se netko od učenika subjektivno osjetio uznemirenim ili povrijeđenim pri obradi teme, ovim putem izražavamo žaljenje. Vjeroučitelj će razgovarati s učenicima. Važno je napomenuti da se radi o mladim osobama, sedamnaestogodišnjacima i osamnaestogodišnjacima, koji imaju već uvelike izgrađene stavove, a katolički vjeronauk želi i mora pridonijeti stvaranju kritičkog stava prema raznim životnim temama, među kojima je i pitanje pobačaja.“ Cjelovit odgovor Tiskovnog ureda prenesen je samo u tiskanom izdanju Nacionala, a portal je insistirao na žaljenju Tiskovnog ureda ako se netko „uznemirio“!!!

Dakle, iz priopćenja Tiskovnog ureda jasno se demantira da je vjeroučitelj Milovac izvodio nastavu vjeronauka o pitanju pobačaja onako kako to navodi novinar naslanjajući se na svoj „vjerodostojni izvor“. Nije prikazivao video niti bilo kakve druge materijale na satu. Nacionalov izvor, lijepo je novinaru to rekao već prije u WhatsApp poruci Milovac, nešto je pomiješao, a novinar je uzeo zdravo za gotovo i insistira na tome. Prema novinarskoj etici – nedopustivo, ako takva etika još vrijedi u novinarstvu kakvo prakticira taj i slični mediji! No, tog istog dana – dakle, 31. svibnja – sam je Milovac za Bitno.net dao poduži intervju u kojem doslovno demantira sve što mu Nacional imputira:

„Najodlučnije i najoštrije niječem da sam spominjao bilo kakve ‘vješalice’ na satu vjeronauka, kao i to da sam puštao eksplicitne snimke pobačaja kao što se navodi u tiskanom izdanju članka koji je objavio tjednik Nacional 28. svibnja 2024. pod naslovom ‘Vjeroučitelj u Splitu srednjoškolcima objašnjavao da se pobačaj radi – vješalicom’.

S obzirom na to da sam upoznat s datumom i razredom o kojem je riječ, mogu naglasiti sljedeće:

1. a) Navedenog dana nisam uopće bio fizički prisutan na satu u navedenom razredu navedene škole.
2. b) Nikakav video s realističnim scenama pobačaja učenicima nisam puštao pa ih njime nisam mogao ni uznemiriti te je stoga riječ o lažnom navodu.
3. c) Za termin ‘vješalice’ u kontekstu pobačaja prvi sam put doznao tijekom ove situacije i nisam ga nikada koristio tijekom nastavnog procesa u ovom kontekstu otkad radim u školi.
4. d) Odgovorno tvrdim kako sam navedeni tjedan radio sasvim drugu nastavnu jedinicu koja nema nikakve veze s pobačajem.“[5]

Mnogo vike nizašto, rekao bi mudri Shakespeare. Ali, nije nizašto. Ta se vika u valovima ponavlja i iza nje netko stoji. Istine se, međutim, prije ili kasnije, same pobrinu da se saznaju! Ipak, valja napomenuti da su lažne i neprofesionalne Nacionalove insinuacije prozreli i novinari poput Ivana Ugrina ili Darka Pavičića. Ugrin već u naslovu u Slobodnoj Dalmaciji demantira Pavelića: „Splitski vjeroučitelj Mario Milovac gimnazijalcima Marka Marulića nije spominjao termin ‘vješalice‘ u kontekstu pobačaja“, dok je Pavičić još eksplicitniji pa i on u samom naslovu odmah usridu: „Kome je na savjesti laž o vje­ša­lici i poba­čaju zbog koje je ‘obje­šen’ vje­ro­uči­telj?“ Da ne bi, dakle, ostalo samo na naslovu i da se ne bi pomislilo da samo potpisnik ovoga teksta tvrdi da je po srijedi laž, manipulacija i neprofesionalnost, evo i odlomaka iz Pavičićeva teksta: „Kao što to obično biva, vijest teme­ljena na neime­no­va­nom izvoru krene s jed­noga mjesta, pre­uzmu je por­tali jedan za dru­gim i zagade medij­ski pros­tor i živote ljudi u tren oka. K tome, da cijela stvar bude još apsurd­nija, jedan je por­tal napra­vio ‘nebi­narni lap­sus’ pa je nesret­nog vje­ro­uči­te­lja pre­tvo­rio u vje­ro­uči­te­ljicu. Toliko o pro­vje­ra­va­nju činje­nica… Zanim­ljivo je da je u cije­lom ‘slu­čaju’ izos­tao uobi­ča­jeni pro­to­kol, npr. da su uče­nici oba­vi­jes­tili rodi­te­lje, a oni nakon toga školu pa da je škola izvi­jes­tila nad­bi­sku­piju. Rav­na­te­ljicu nitko nije kon­tak­ti­rao, kao ni samog vje­ro­uči­te­lja. Dakle, izvor infor­ma­cija sasvim je nevje­ro­dos­to­jan pa čak nije ni iz druge, nego iz tko zna koje ruke. Pri­tom i onaj tko je lan­si­rao infor­ma­ciju i svi oni koji su je širili nisu ni naj­ma­nje brigu vodili o malo­dob­noj djeci, koja su bila izlo­žena paž­nji jav­nosti, jer se radi o svega dva raz­reda u kojima vje­ro­uči­telj pre­daje. Dakle, radi se o mani­pu­la­ciji malo­ljet­ni­cima, i to na nji­hovu štetu. Dakako, i o šteti koja je nane­sena samoj školi, čije su struk­ture u cije­losti zaobi­đene u cije­lom ovom navod­nom slu­čaju.“[6]

Ovome bih dodao i pitanje, kako se osjećala i kako je sve to proživljavala Milovčeva obitelj i dakako što je on sam proživljavao na ovako bezočno iznošene laži o njemu? Nadalje, pitanje je kako se to reflektiralo na status toga vjeroučitelja u njegovoj Nadbiskupiji? Pitanje je je li i ona mogla malo jasnije stati u obranu svoga zauzetog vjeroučitelja?!? Kako su reagirali njegovi kolege vjeroučitelji laici, a kako svećenici? Zašto ih se nije čulo? Jesu li vjeroučitelja Milovca ostavili samog na vjetrometini? Zašto se Crkva zove Crkva ako ne zato da kao zajednica stane iza svoga člana protiv kojeg se iznose laži? Pitanja bi bilo još. A evo kako je na samo neka od navedenih pitanja za ovaj prilog odgovorio sam vjeroučitelj Mario Milovac:

„Objava Nacionalova članka u kojemu se mene imenom i prezimenom (čak i slikom) dovodi u vezu sa situacijom koja se nije dogodila zbilja je nevjerojatna, posebno zbog velike medijske pozornosti koja je uslijedila. Hrvatska je javnost tom prilikom neopravdano uznemirena iznošenjem detalja s nastavnog sata točno navedenoga godišta učenika i točno navedene splitske srednje škole.

S obzirom na to da se situacija opisana u članku kao takva nije dogodila, Nacional je nanio štetu meni osobno, mojoj obitelji, mojim učenicima i njihovim bližnjima, školi, a smatram i da su nanijeli štetu i novinarskoj struci općenito. Članak je odjeknuo u medijskom prostoru, prenijeli su ga brojni portali, na društvenim mrežama su uslijedili klasični primjeri govora mržnje, a sve to zbog navodne izjave anonimnog i vjerodostojnog izvora, koji je upitne vjerodostojnosti s obzirom na to da nije mogao biti prisutan na satu.

Učenici kojima predajem, a i njihovi roditelji ostali su zatečeni situacijom i iznošenjem neistinitih podataka, koji su se ipak lako mogli provjeriti prije objave. Škola je također izrijekom stavljena u medijski negativan kontekst, posebice uoči upisa, a sasvim neopravdano. Nadležno Ministarstvo i Katehetski ured nisu zaprimili nikakve pritužbe na rad i tim više smatram opravdanim postaviti pitanje odgovornosti za ovakav postupak Nacionala, s obzirom na to da prije ovakvih šokantnih naslova ipak treba obaviti kvalitetan istraživački novinarski rad temeljen na činjenicama i lako provjerljivim informacijama pa makar to značilo da treba i odustati od potencijalno „udarne” priče ako je logički neutemeljena.

Nažalost, izostala je prijeko potrebna reakcija svih nadležnih institucija u ovom konkretnom slučaju prema medijskom manipuliranju nastavnim procesom. Smatram da su i Država i Crkva imale čistu priliku stati u obranu istine na način da zaštite nastavni proces, učenike, vjeroučitelja, školu i samu javnost od obmane i laži koja je na sve sudionike imala ozbiljan utjecaj.

U svemu tomu, imao sam iskrenu podršku svojih bližnjih, prijatelja, poznanika, kolega, svećenika, čak i meni dotada nepoznatih ljudi. Bitno.net je prvi objavio istinu, pojedini novinari su također objavili članke potaknuti mojom izjavom za Bitno.net, moj se župnik javno izložio podržavajući me, što ipak pokazuje da istina pronađe svoj put.“

Dodajmo na kraju obavijest da je vjeroučitelj Mario Milovac svoj demanti poslao Nacionalu sa zahtjevom da povuče sporne tekstove, a ukoliko oni to ne učine, slijedi sudski spor.

[1] https://www.nacional.hr/sokantno-vjeroucitelj-u-splitu-srednjoskolcima-objasnjavao-da-se-pobacaj-radi-vjesalicom/

[2] Isto

[3] Isto

[4] https://www.nacional.hr/adio-pameti-vjeroucitelj-u-splitu-srednjoskolcima-objasnjavao-da-se-pobacaj-radi-vjesalicom/

[5] https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/vjeroucitelj-iz-splita-najodlucnije-i-najostrije-nijecem-da-sam-na-vjeronauku-spominjao-vjesalice/

[6] https://www.vecernji.hr/vijesti/kome-je-na-savjesti-laz-o-vjesalici-i-pobacaju-zbog-koje-je-objesen-vjeroucitelj-1774859

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.