Digitalno okruženje, i život unutar virtualnih prostranstava, za današnjega je čovjeka svakodnevno životno okruženje. Govor o realnom/stvarnom ili s druge strane virtualnom prostoru, osobito za mlađe generacije postaje sve teže ili gotovo nemoguće razlikovati. Talijanski filozof Floridi kaže da smo mi vjerojatno posljednja generacija koja može osjećati jasnu razliku između offline i online prostora. Koliko s jedne strane ta izjava iznenađuje, s druge smo strane svjesni da mnoge osobe već provode veći dio svoga vremena u virtualnim prostorima.

Nije potrebno posebno isticati što sve znači i koje se promjene događaju na svim područjima ljudskoga života otkako nastanjujemo digitalni kontinent, odnosno otkada su digitalni mediji zauzeli istaknuto mjesto u našim životima. A one se očituju na svim područjima. Uz promjene koje nastaju na antropološkoj razini ovdje želimo ukazati na novu – kako će je neki nazivati – komunikacijsku paradigmu što posljedično veoma snažno utječe i na nastajanje, odnosno razvitak dezinformacija posebno unutar virtualnih prostora.

Jedan od temeljnih elemenata koje treba svakako imati u vidu je (središnja) uloga koju u takvim prostorima zauzima sam korisnik. Znamo da u tim prostorima svatko od nas može stvarati i dijeliti sadržaje (slike, video materijale, zvukove…), odnosno postati autor medijskih sadržaja. Glavni akter komunikacije unutar tih prostora – za razliku od onoga što nalazimo kod tradicionalnih medija – nije neka institucija ili autoritet koji bi „filtrirao“, odnosno usmjeravao način djelovanja medija, već je to sama osoba. Riječ je, dakle, o radikalno decentraliziranom prostoru što uvećava mogućnost kreiranja i objavljivanja najrazličitijih, pa tako i lažnih vijesti. Tome značajnim dijelom pridonosi već spomenuta odsutnost mehanizma koji bi kontrolirali takve sadržaje, odnosno vijesti. (Konkretni primjeri takvoga djelovanja su komentari bilo da je riječ o nekim temama, osobama ili događajima!) Bez ikakvog oblika uređivačkoga nadzora mnoga mišljenja dobivaju status vijesti i zato je teško znati kada se radi o manipulaciji, a kada o istini. Zanimljivo je spomenuti da je već pred više od dva desetljeća papa Ivan Pavao II. govorio o tome da se istina unutar virtualnih prostora doživljava na specifičan način. Papa kaže da u virtualnom prostoru ima više „istina“ i da svaka živi na „apsolutni“ način. „… kultura društvenih obavijesnih sredstava (je) tako duboko prožeta tipično postmodernističkim obilježjem da jedina apsolutna istina jest – da ne postoje apsolutne istine, odnosno da su, ako postoje, nedohvatljive ljudskome razumu i samim tim nevažne. S toga gledišta ono što vrijedi nije istina već ‘vijest’“. Prisutnost tolikih „istina“ vidljiva je u koegzistenciji različitih mišljenja, tvrdnji i interpretacija koje su stavljene jedna uz drugu i sve su jednakovrijedne.

Potrebno je k tome imati u vidu i dinamiku koja se, zahvaljujući mogućnostima koje nam pružaju, razvija u kontekstu društvenih medija. Naime, sudjelovanje samih sudionika komunikacije ostvaruje se dijeljenjem i prihvaćanjem (share i like) što onda omogućava da se vijesti lakše i brže šire. Time ujedno – ono što je ne/prihvaćeno – dobiva drugu dimenziju i novo značenje. Zato se događa da glavni kriterij prihvaćanja određene poruke neće biti njezina istinitost ili relevantnost za konkretni život, već upravo broj lajkova koji ta vijest, odnosno poruka dobiva.

Unatoč činjenici da su nam najrazličitije vijesti tako jednostavno i brzo dostupne te dojma da smo svakodnevno u dodiru s informacijama koje pružaju mogućnost pluralnog pogleda na stvarnost, treba imati u vidu fenomen echo chambera („komora odjeka“). Budući da je korisnik u virtualnom prostoru najviše izložen informacijama koje dobiva boraveći u grupama svojih istomišljenika, on se ne suočava s drugačijim mišljenjima ili stavovima već – susrećući ista mišljenja i stavove – izložen je odjeku već postojećih stavova. Naime, osobne preferencije, interesi i očekivanja odlučujući su u izboru informacija i mrežnih stranica kao i u izboru grupa u digitalnom okruženju. Birajući krugove istomišljenika gotovo se dobiva dojam da sudionici takve komunikacije žele osluškivati „vlastiti eho“ što zapravo pogoduje potvrdi vlastitih uvjerenja. Logici takvoga izabira doprinose i tražilice jer algoritmi pretraživanja, poput onih koje koristi Google, informacije prilagođavaju polazeći od potreba i kontakata korisnika na društvenim mrežama. Zato će često filtrirani sadržaji koji nam se nude predstavljati stvarnost koja je personalizirana i prilagođena našim interesima. Stoga bi bilo veoma važno poznavati načine provođenja selekcije i nastojati oko veće transparentnosti kriterija odabira kojima se tražilice služe kako bi bili u stanju koristiti i drugačije kriterije odabira.

Znakovito je za dinamiku takvih grupa (o čemu govori talijanski socijalni psiholog Giuseppe Riva), da se unutar takvih zajednica ne nastoji doći do alternativnih izvora. Neki razloge takvoga postupanja tumače polazeći od čovjekove naravi jer se odabirom informacija želi potvrditi vlastiti stav i sve ono što podržava osjećaj prihvaćenosti i zadovoljstva. Jednostavno rečeno, kao da se želi zadovoljiti potrebu za „biti prihvaćen“. S time je povezana i želja da se sačuva vlastiti sustav vjerovanja što bi se u susretu s drugačijim mišljenjima moglo dovesti u pitanje. Profesorica Paola Springhetti će doći do jednog pomalo iznenađujućeg zaključka kada kaže da su „društveni mediji u stvarnosti veoma malo društveni barem pod sljedećim vidom: ne olakšavaju dijalog, već štoviše potiču razne procese koji rezultiraju time da osobe ostaju zatvorene u vlastitim sustavima vjerovanja i predrasuda i radikaliziranju stavova“.

Isto tako treba imati u vidu polarizaciju i fragmentaciju što utječe na stvaranje grupa koje su negativno raspoložene jedne prema drugima i u tom kontekstu razumljiv je nastanak lažnih vijesti kao i govora mržnje. Dijalog, razmjena ideja i argumenata nije u tom kontekstu u središtu komunikacije i takvih procesa, već je važno da sama grupa ostane kohezivna i da se razgovor unutar grupe ne prekida. Želimo samo ukazati da se taj problem može promatrati i na široj razini. O važnosti toga aspekta govori Belardinelli kada kaže da je „snaga svake kulture u sposobnosti neprestanog uspostavljanja odnosa s onime što je ‘drugo’, a da se pritom ne gubi svijest o vlastitom identitetu: u što je moguće većoj sposobnosti okretanju prema drugome, a da se ne pokidaju odnosi koje imamo sa samim sobom, s vlastitom poviješću i vlastitom tradicijom“.

Virtualni prostori – polazeći od mogućnosti, odnosno načina djelovanja – mogu biti pogodan „humus“ koji pogoduje nastanku i širenju lažnih vijesti i dezinformacija. Potrebno je stoga poznavati osnovne karakteristike takvoga prostora, njegove dinamizme i procese koji se u tom kontekstu odvijaju.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.