Najprije, što su konklave? Pustimo sad po strani pravopisno pitanje (njime neka se bave jezični stručnjaci) je li ispravan naziv u jednini ili je to imenica koja ima samo množinu te pređimo na njeno značenje i sadržaj. Hrvatska enciklopedija (Leksikografski zavod Miroslav Krleža) navodi da se latinski pojam conclave odnosi na sobu koja se može zaključati ključem, na „prostorije u kojima kardinali nakon papine smrti obavljaju, po propisanim pravilima, izbor njegova nasljednika. Izraz označava jednako zbor kardinala koji obavljaju izbor kao i sam postupak izbora.

Pravo izbora pape prenio je na kardinale 1059. papa Nikola II., a prije toga je papu kao biskupa Rima izabirao kler i narod u gradu. Održavanje konklava propisao je papa Grgur X. na koncilu u Lyonu (1274.), a propise procedure sadržava konstitucija pape Pija X. od 1904. Kardinali, zatvoreni svaki u svojoj ćeliji, odijeljeni od vanjskoga svijeta, glasuju tako dugo dok jedan od kandidata ne dobije 2/3 glasova, a od Pija XII. (1950.) 2/3 plus jedan glas. Pavao VI. odredio je (1970.) da kardinali stariji od 80 godina ne sudjeluju više u konklavama.“

– – –

U kontekstu narušenog zdravlja, sve težih bolesti i odlazaka u bolnicu pape Franje, crkveni povjesničar Alberto Melloni već prošle godine ponovno je pozvao na promjenu pravila izbora za papu. Spomenuti profesor sa Sveučilišta u Bologni, koji se crkvenom tematikom bavi već više desetljeća, objavio je dosta knjiga i članaka čija su tematika upravo konklave. U članku Učiniti konklave sporijima, objavljenom u talijanskom časopisu Il Mulino (Rendere il conclave più lento, 26. veljače 2024.), piše da bi konklave trebalo usporiti i da bi reforma konklava, makar i mala, koja ne bi mijenjala njezin sastav, funkcije, većinu, ali koja bi produljila njezino vrijeme, bila jako potrebna.

Slično, prof. Melloni i u svojoj najnovijoj knjizi o konklavama (Il Conclave e l’elezione del papa. Una storia dal I al XXI secolo; Konklave i izbor pape. Povijest od I. do XXI. stoljeća; Marietti 1820, 2025.) donosi detaljan povijesni pregled i analizu djelovanja konklava, posebice onih u 20. i 21. stoljeću.

U knjizi i u spomenutom članku, na temelju uvida i u neformalne te neobjavljene izvore o tajnama iz Sikstinske kapele, autor govori o razlozima zašto je reforma izbora pape potrebna. Navodi rizike izloženosti manipulacijama izborom te opasnosti od vanjskih uplitanja koja danas više ne bi dolazila od katoličkih vladara, kao recimo u 19. stoljeću, već od društvenih medija 21. stoljeća.

U doba u kojem velike sile pokušavaju ostvariti svoje imperijalističke ambicije za prevlašću, Katolička Crkva je jedina univerzalna ustanova koja čini prirodnu protutežu.

Upravo bi stoga izbor njezina čelnika mogao postati mogućim predmetom utjecaja ovih suvremenih moćnika.

Melloni se nadao da će papa Franjo reformirati konklave, upravo iz navedenih i opisanih razloga, ali do toga ipak nije došlo. Zašto nije, teško je znati. Svakako nije odustao od reforme recimo zbog toga što su u prosincu 2023., s jedne od američkih stranica posvećenih ocrnjivanju pape Franje, lansirane dvije vijesti – potpune dezinformacije – koje ovdje služe samo kao ilustracija uplitanja u izbor pape.

Prva dezinformacija je bila ta da je Papa pozvao na reformu konklava.

Ta ne-vijest, budući da je održavanje institucije konklava bilo uobičajeno tijekom stoljeća, a gotovo konstanta tijekom posljednja dva, kao razlog navodi želju da bi se osiguralo da nitko ne može osporiti izbor, žaleći se na zastarjelost pravila. Druga vijest bila je da bi Papa u konklave (kao što je to učinio za biskupsku sinodu) uveo i ne-kardinale kako bi povećao „reprezentativnost“ izbornog tijela. Ta novost, koja bi značila napuštanje gregorijanskog pravila koje je od 1049. rezerviralo izbor biskupa Grada samo za kardinale Rima, pretvorila bi izbor Petrova nasljednika u odabir nekakvoga generalnog direktora najveće katoličke multinacionalne kompanije.

S druge strane, istaknuo je prof. Melloni, ako u skorije vrijeme uopće ne dođe do reformiranja konklava, postoji rizik da bi se recimo neka od zaraćenih zemalja ili velika sila informacijske tehnologije mogla umiješati, jednako masovno i snažno kao što su to činile vlasti na papinskim izborima u srednjem vijeku.

Ciljanim dezinformiranjem moguće je utjecati na izbor pape, posebice u kontekstu skandala sa seksualnim zlostavljanjima, objašnjava profesor.

To je postalo kao „prekidač“ kojim bilo koji zainteresirani tabor može srušiti svakoga mogućeg kandidata. Stoga se moraju poduzeti mjere opreza kako bi se osiguralo da kardinali ne budu dovedeni u zabludu da izaberu lošijeg kandidata za papu, samo zbog navedenih ili sličnih optužbi protiv drugoga ili drugih kandidata.

Pravi cilj procesa konklava, nastavlja Melloni, nije izabrati „najsvetijeg, najučenijeg ili najrazboritijeg“, nego onoga koji može vršiti službu graditelja jedinstva i zajedništva, a s pravne strane osigurati da je valjanost izbora neosporna. U doba društvenih medija i umjetne inteligencije, rizik da izbori budu manipulirani izvana, informativnim i informacijskim kampanjama, veći je nego ikad.

Profesor se pita jesu li sadašnje tradicionalne konklave sposobne zaštititi Crkvu od planiranog napada ovih razmjera?

Sigurnost bi pružilo samo to ako bi kardinalski zbor, nakon izbora, ujedinjeno stajao iza novog pape – bez obzira na optužbe protiv njega.

Jer ne treba mnogo mašte da se shvati da će kardinalski zbor morati zaštititi izabranog kandidata od rizika da bude delegitimiziran optužbom konstruiranom upravo zato da podijeli kardinale – na one koji će osporiti izbor nedostojne osobe, i na one koji će izbor svejedno smatrati valjanim, barem po presumpciji nevinosti.

Sadašnja izborna regulativa i praksa pokazuju da se većina kardinala vrlo brzo okupi iza kandidata koji postane favorit u prva dva kruga glasovanja. Papinski izbori 2005. i 2013. jedva da su trajali malo duže od 24 sata. To je vrijeme prekratko s obzirom na nadolazeće rizike pa Melloni predlaže izmjenu izbornih propisa u dvije ključne vremenske točke: između glasovanja uvijek bi trebao proći cijeli dan za razmišljanje i raspravu kako bi se uklonio medijski pritisak s konklava. Nadalje, onaj tko na kraju bude izabran dvotrećinskom većinom, trebao bi dobiti cijeli dan ili noć da kroz razmišljanje i konzultacije donese promišljenu odluku o prihvaćanju izbora.

– – –

Na tragu profesorovih razmišljanja jasno je da veliki problem mogu stvoriti dezinformacije i namjerno plasirane laži o kardinalima koji budu najbolje kotirali kao „papabili“. Za očekivati je da će uskoro, već prije početka konklava, krenuti optužbe i objede upravo o njihovoj umiješanosti u pedofilske skandale u Crkvi ili u zataškavanje ili nemar oko istih. Ili će ubrzo isplivati neki novi/stari novčani skandali i vijesti o pronevjerama od strane upravo onih kardinala koji slove kao mogući novi pape.

Težak je problem upravo to što se u modernim vremenima optužuje i osuđuje već unaprijed i bez dokaza, najčešće na društvenim mrežama i u medijskom prostoru koji je najpogodniji i najbrži za širenje takvih dezinformacija.

Isto tako, upravo na mrežama i u medijima smo svi, od onoga da „nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže“, došli do toga da anonimni tužitelji uopće ne moraju optuženima dokazati krivnju, nego optuženi moraju dokazivati svoju nevinost, ali bez da im se pruži ista prilika, isto vremena i medijskog prostora za to, prilika kakvu su obilato imali njihovi optužitelji.

U medijima nije kao u sudskim postupcima, gdje teret dokazivanja optuženikove krivnje leži na tužitelju, a optuženi nikako nije dužan dokazivati svoju nevinost. U medijskom prostoru, a osobito na društvenim mrežama, krivica se jednostavno sruči na leđa optuženoga, a on neka se onda iščupa ispod te „gomile“, ako uopće može ili ako stigne na vrijeme.

S obzirom na moralni autoritet i ugled papinske službe te na utjecaj tihe diplomacije Svete Stolice na društvo u cjelini, a napose na one koji to društvo svojim ratnim djelovanjem ili terorom stavljaju u opasnost, za očekivati je da će se upravo ratno-huškačke strukture svijeta pozabaviti dezinformacijama i difamiranjem kandidata za novoga papu. Ako im to ne uspije prije samog izbora, moguće je da će im onda novoizabrani papa, ako im se učini opasnim po njihove planove, ubrzo postati poželjna meta napada po svim medijima.

S modernim sredstvima i umjetnom inteligencijom nije teško falsificirati ili posve izmisliti neki dokument, izjavu, priču, čak i razgovor, deepfake zvučni zapis i/ili videosnimku (po definiciji deepfake je videozapis osobe u kojem su lice ili tijelo digitalno izmijenjeni tako da izgledaju kao netko drugi, obično zlonamjerno korišteni ili za širenje lažnih informacija) te time ugroziti nečiji budući izbor ili ocrniti već izabranog papu do te mjere da se izazove podjela u Crkvi i nepovjerenje prema tek izabranomu Svetom Ocu.

Ne smijemo smetnuti s uma da su i pojedine države sponzori ili prikriveni vlasnici nekih od najsposobnijih hakerskih organizacija.

Ne manje važno i već poznato je i to da, čim neki (nad)biskup ili kardinal dirne društvene grešne strukture, odmah krenu priče i medijski napisi o njegovu odlasku u Vatikan, u neki dikasterij, što je očito želja da ga se riješe oni koje je kritizirao. Istovremeno se počnu u tom vidu izmišljati kojekakvi prelatovi grijesi i potezi te tumačiti razni već poznati susreti. Sve se izokrene kako odgovara onome što se upravo želi postići, a to je dojam da nepoželjni kritičar uskoro odlazi iz domovine, upravo jer je kriv.

– – –

Je li ovo puhanje na hladno, uskoro će postati jasno. Bilo bi poželjno i odlično da je iskusni prof. Melloni bio u krivu i da su društveni moćnici ipak ostavili kardinale da se na miru bave izborom nasljednika pape Franje, ali teško je u to povjerovati. Živi bili pa vidjeli.

Naravno, ni kardinali izbornici nisu od jučer i već imaju dovoljno iskustva s medijskim manipulacijama različitim temama, kao i s njihovim tempiranjem i doziranjem.

Iako bi tijekom konklava trebali biti izolirani od svijeta, u suvremenoj praksi poznato je da je to gotovo neizvedivo pa je neizbježno da će i do njih dopirati brojni medijski spinovi, pritisci, tračevi i dezinformacije. Ipak, vjerujemo da će prevladati razboritost i otvorenost poticajima Duha Božjega.

Za istinske vjernike izbor pape djelo je Duha Svetoga i Bog uvijek, preko onih koji biraju, izabire i vodi po svom naumu onoga koji upravlja Kristovom Crkvom.

To je sigurnost koja je jača od svih podvala i pokušaja da se Papu svede na običnog upravitelja, direktora, vladara ili političkog vođu. To ujedno krijepi i pouzdanje da ćemo uskoro, unatoč mogućim „podmetanjima klipova“, imati novog papu, nasljednika Petrova, upravo onakvog poglavara kakvog je želio Isus Krist – slaboga i grešnog, ali punog ljubavi prema bratu čovjeku, prema Isusu i njegovoj Crkvi. Bog u svojoj svemoći može i od posve „nedostojnog“, ali suradljivog, pape učiniti uzornog i svetoga Svetog Oca.