Suvremeni mediji u socijalnom kontekstu – s jedne strane – važno mjesto polemika i izvori informiranja, izražavanja različitih stavova te stvaranja oprečnih mišljenja, a s druge strane i platforme kreiranja heterogenih sadržaja dostupnih disperziranim korisnicima, tijekom globalne pandemije koronavirusa, pokazali su se neophodnom i konvergiranom platformom ne samo za prijenos važnih i vrijednih informacija o COVID-19, „mjestom susreta“, dijaloga, ali i mnogih prijepora. S obzirom, kako su mediji kao „ogledalo društva“ imali središnju ulogu u pravovremenom i točnom informiranju javnosti o pandemiji, postavljaju se brojna pitanja, među ostalim, temeljem kojih su kriterija odabirani sugovornici i govornici u medijima i jesu li određene skupine marginalizirane nauštrb drugih?
Val kretanja, proliferacije, utjecaja i posljedica pandemije, koji je, prema određenim spoznajama, zabilježen još u studenom 2019. globalno se intenzivirao od siječnja 2020. i službeno u Hrvatskoj trajao do 11. svibnja 2023. postavio je u javnom diskursu i određene kontroverze – oblikovane različitim teorijama i perspektivama – te ujedinio, ali istovremeno i podijelio javno mnijenje oko donesenih odluka. Pandemija je utjecala na mnoge sfere društvenoga i političkoga djelovanja, a očita intenzivna i ponešto drugačija javna komunikacija, ophođenje vlasti i odgovornih dionika prema građanima, djelomično i na stil medijskoga izvještavanja i nastanak infodemije te istovremeno pružanje specifičnoga medijskoga tretmana određenim (odabranim) akterima. Položaj vjerskih zajednica u svjetovnim medijima pokazao se neatraktivnim dionikom u raspravi i usuglašavanju oko eventualnih prijepora u vezi s implicitnim odlukama, koja su se doticala i (zaštite) ljudskih prava te tako eksplicitno stvorila polarizaciju javnoga mnijenja. Jednako tako, medijsko izvještavanje o pandemiji djelomično je upitne kvalitete, s manjkom analitičnosti jer je prednost davana brzini raspačavanja (neprovjerenog) sadržaja, oblikovanju tema kroz prizmu senzacionalističke i trivijalne dimenzije, a sve kako bi se „napetost“ publike (o)držala na zavidnoj razini.
Štoviše, medijska je klasifikacija, pandemiju uokvirila i stvorila distinkciju među pojmovima, koji su eksplicitno predstavljali virus misterioznim, smrtonosnim i ubojitim, ignorirajući preporuke strukovnih udruženja, koji su ukazivali da se „emotivnom obojenošću“ i ideološki te vrijednosnim porukama može stvoriti privid straha i tjeskobe među publikom. Slika oboljelih u svjetovnim medijima u većoj je mjeri bila oslonjena na »etiketu« drugačijih, a donošenje regulatornih mjera i odluka kao osuđujućih akcija kroz koje su oboljeli imali smanjenu mogućnost javnih istupa u svoje ime, jednako, kao i oni i one koji se zalažu za jednakost ljudskih prava, među koje, spadaju i teologinje, znanstvenice i teološki naobražene vjernice. Govoreći o važnosti i ulozi žena u Crkvi i društvu općenito, 2015. godine papa Franjo je istaknuo kako je „došlo vrijeme da se žene ne osjećaju, kao gošće, već potpune sudionice u različitim prilikama društvenoga i crkvenoga života“. Vjerske su zajednice pa posljedično i međuvjerski dijalozi i teološki pristupi, u objavama svjetovnih medija, bili marginalizirani i djelomično obilježeni političkim konotacijama te se premalo čuo glas vjernica, osobito, onih teološki naobraženih.
Takav medijski tretman, svakako je u disperziji ne samo sa smjernicama strukovnih udruženja o načinu izvještavanja u uvjetima kriznih situacija (usp., točno, provjereno, precizno, odgovorno i iole oprezno izvještavanje, bez senzacionalizma i širenja panike uz ohrabrivanje publike da izbjegavaju zarazu uz uravnoteženo rodno i socijalno izvještavanje UNICEF, 2020), već i spram posljednjeg popisa stanovništva iz 2021. godine, koji pokazuje kako vjernici čine većinu stanovnika Hrvatske. Najveći se dio njih (78,97 %) odnosi na katolike, a Katolička crkva je, kao što pokazuju brojna istraživanja, dugi niz godina, institucija, kojoj građani u Hrvatskoj ponajviše vjeruju za razliku od povjerenja koje gaje prema medijima. Samim time, razvidno je kako bi teologinjama i teolozima trebao biti omogućen „ulazak“ i u svjetovne medije da sa stajališta interdisciplinarnosti progovaraju o socijalnoj zbilji. Odnos Katoličke crkve prema medijima je usmjeren na percepciju ih kao „čudesnih sredstva i darova Božjih koji se mogu koristiti za dobro i za zlo“ (Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije, 2000: 18). Najvažniji bi stoga cilj medija u cijelosti trebalo biti izbjegavanje zla (laži) i „djelovanje prema rastu zajedništva i napretka ljudskoga društva“, dok je uloga vjerskih medija prevladavanje predrasuda i gospodarskih, političkih i kulturnih podjela među ljudima i narodima (Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja, 2002: 2), a u kontekstu pandemije riječ je prije svega na usmjerenost prema istini i „kreativnosti zajedništva i ljubavi“.
Pandemija koronavirusa uzrokovala je medijski deficit (ne samo smanjene distribucije tiskanih izdanja pa se navika korisnika intenzivirala u virtualnom prostoru), već su portali i društveni mediji (po)služili i kao platforma za brzo (nekontrolirano i opasno) širenje dezinformacija i netočnih vijesti, a medijske manipulacije ili manipulacije medijima bile su prominentan prijepor. Iako „virtualna demokracija“ te simplifikacija informacija znači i vrlinu jednostavnog prijenosa sadržaja disperziranoj i heterogenoj publici, ona nikako ne smije prevladati nad temeljnim postulatima medija i njihove društvene odgovornosti. S time u vezi, riječ je o vijestima koje potiču na klikanje, reagiranje i dijeljenje, a koje su temeljene na emocijama pa su tako „odlične“ indicije za medijske manipulacije. Mnoge manipulacije nisu uočljive publici jer su vješto utkane u sadržaj. Budući da, sadrže stavove, komentare i mišljenja o određenoj temi, publici se podastiru i vrijednosni sudovi autora. Nadalje, tehnike medijske manipulacije jesu bile i pojednostavljeno izvještavanje, prikazivanje samo jedne strane događaja, namjerno izostavljanje i/ili lažiranje činjenica, odabir neadekvatnih sugovornika i zanemarivanje relevantnih informacija.
U tom smislu, nedostatne i neprovjerene te netočne informacije i dezinformacije, koje su prikazivale, među ostalim, posljedice bolesti, kontekst i razloge uvođenja određenih mjera, utjecale su i na infodemiju u kojoj je epidemija objavljenih vijesti o virusu „gušila“ vjerodostojne i točne sadržaje. Nadalje, takav način medijskog ophođenja, možebitno je oblikovao medijske identitete, otkrivajući identitete te relativizirajući pojedince, s osobitim obzirom na predrasude spram oboljelih, ali i onih, koji su odluke donosili te osuđivanja u vezi s virusom, njegovom transmisijom i utjecanjem na daljnje širenje. O potrebi ukazivanja i na taj medijski prijepor u kojem se lažnim sadržajima diskreditiraju akteri i medijski korisnici, zatim o globalnom sprječavanju trenda (rapidnog i sustavnog) širenja lažnih vijesti te na pitanje novinarske etike osvrće se i poglavar Katoličke crkve papa Franjo i Crkveni dokumenti, čiji su naputci usmjereni prema jačanju uloge katoličkih medija u javnom diskursu, ohrabrivanju katoličkih novinara u borbi protiv dezinformacija i njihovog preuzimanja odgovornosti za provjeru informacija (Poruka pape Franje za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije), a sve u okviru promicanja konstruktivnog dijaloga, kao jedne od tri temeljne zadaće Crkve u odnosu na medije.
Jednako tako, ograničavanje javnog prostora na određene sadržaje i osobe, getoizacijom vjerskih tema isključivo u specijaliziranim emisijama i prilozima, jasno se utjecalo na repliciranje pristranosti, kontradikcija, predrasuda i društvenih stereotipa u vezi s ulogom Katoličke crkve u društvu, kao i pozicijom, koju žene u suvremenom društvu uživaju te svrsi žena u teologiji i društvu općenito. S time u vezi, vjerske teme, pitanja i stajališta u jeku pandemije, o kojima je bilo prikladno da govore i istupaju i teologinje i vjernice općenito iz perspektive njihova doprinosa razumijevanju Crkve i naučavanja (a, ne samo komentiranje tradicije, običaja i lakših tema), medijski su djelatnici personalno uokvirili kroz ulogu Alemke Markotić, ravnateljice Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihavljević i praktične vjernice, čiji su nerijetko javni istupi (u većoj mjeri u svjetovnim medijima) bili usmjereni i prema pitanjima vjere u životima pojedinaca. Uredništva katoličkih glasila, teologinjama je dalo gotovo ravnopravni medijski status, kao i teolozima te su ih uključivali i u one teme, koje su se neposredno odnosile na svakodnevicu ljudi za vrijeme pandemije, ali i prije „prodora“ virusa. Potonja je situacija pak, katoličkim medijima (osobito tiskanim) poslužila kao platforma za evangelizaciju i širenje perspektiva u dijalogu s teologinjama, praktičnim vjernicama i stručnjakinjama. Pandemija je u hrvatskim katoličkim medijima i religijskim emisijama javnoga servisa bila obrađivanja iz šire perspektive i kroz pitanja mira, međuvjerskog dijaloga i zalaganja za ljudska prava te se temi pristupalo povezujući ju s drugim osjetljivim društvenim i političkim problematikama, poput obiteljskog nasilja, statusa izbjeglica i migranata te porasta psiholoških problema.
Valja istaknuti i kako se selektivna medijska vidljivost teologinja, može smatrati oblikom suvremene diskriminacije koje su mediji potaknuli s doziranjem njihova prava na javne istupe u vezi s objektivnim i važnim formama, poput informiranja i educiranja te prenošenja zaključaka i smjernica katoličkoga nauka. S time u vezi, ponuditi medijski prostor teološko naobraženim vjernicima, konkretno, vjernicama, značilo bi širenje dimenzije otvorenosti i ravnopravnosti u medijskom diskursu, što crkveni dokumenti na mnogo mjesta potiču i ponavljaju (Ivan Pavao II. Pismo ženama, 1995; Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije, 2002: 10).
Konačno, drugačiji medijski pristup svjetovnih i katoličkih medija, indicija su za promišljanje o pitanjima i perspektivama shvaćanja važnosti uvrštavanja obrazovanja za medijsku pismenost u obrazovni kurikulum te javno propitivanje učinkovitosti primjene zakonskih regulatornih okvira u kontekstu medijske kulture u uvjetima suvremenog multimedijskog okruženja.
***
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.