Posmrtnu masku blaženoga Alojzija Stepinca izradila je prije šezdeset godina pobožna žena, akademska kiparica Mila Wod, ili punim imenom Ludmila Wodsedalek, koja je 12. veljače 1960. uz pomoć tzv. “Pollerove mase” u Krašiću uzela otisak s pokojnikova lica, zabilježivši da mu je “izgled bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven!”. Taj je otisak postao “relikvija”, na temelju kojeg je umjetnica izradila Kardinalov portret s mitrom koji je resio njegov grob od njegova ukopa u zagrebačkoj katedrali, kao i dandanas sarkofag s njegovim posmrtnim ostatcima, te nadahnuće brojnim umjetnicima.

Tri godine kasnije napisala je 5 gusto tipkanih stranica teksta “Kako je nastao posmrtni otisak našega kardinala”, u kojem je opisala svu atmosferu i dramatiku Stepinčeve smrti i ukopa, a danas se čuva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zajedno s albumom fotografija, kako je kiparica zaželjela.

Foto: Album kiparice Wod

Donosimo prvi dio prijepisa iz tog zapisa:

“Neka mi bude Bog u pomoć da mogu vjerno prikazati sve ono čudesno, što se je zbilo u vezi s posmrtnim otiskom, za kojega se nisam usudila ni pomisliti, da bi ga ja uopće smjela načiniti. Ali, ja sam nastojala da barem priskrbim zato potreban materijal. Naručila sam u tu svrhu tzv. Pollerovu masu za koju sam znala, da se pomoću nje mogu praviti veoma precizni otisci i da ne oštećuje lik od kojega se pravi otisak, dok se kod gipsa dogadja, da sa otiskom odu dijelovi kože. To sam čula još u akademiji od našeg tadanjeg profesora kipara Roberta Frangeša, koji je naglasio kako je bez pieteta pravljenje otiska sa gipsom. Još sam znala i to, da se masa prije uporabe mora pomoću topline smekšati. To je bilo sve što mi je bilo poznato o tom materijalu.

Negdje polovicom mjeseca oktobra 1959. bila sam sa kolima Nadb. dvora u Krašiću, jer sam dopremila raznu zimsku robu za potrebne župljane. Tom prilikom pitala sam g. župnika J. Vranekovića, bi li on htio da ga podučim u snimanju otiska, za slučaj da nas naš Kardinal ostavi. Mislila sam naime, da će jedino g. župnik imati mogućnost da nesmetano napravi otisak, jer je važno da se to učini što prije iza smrti. On je najprije pristao i rekao: “Pa zbilja nama ne bi ostala uspomena Njegovog lika”, no malo kasnije je rekao, da on to ne bi pravio, jer mu to izgleda kao slučaj onog liječnika u Rimu (mislim da se zvao Galeaco Lissi ?), koji je prije smrti Pape Pia XII. ugovorio s jednim novinama, da će najprije njima javiti kada Sv. Otac umre.

Kada sam vidjela tu nježnu i osjetljivu savjest gospodina župnika, nisam ništa više o tome govorila. U mjesecu novembru radila sam kod časnih sestara na Kraljevcu oltar za njihov novicijat. Pošto su to iste sestre koje su i u Krašiću, naime red Službenica Malog Isusa, došle su koji put sestre iz Krašića u posjet na Kraljevac i svakiput smo čuli, da je zdravlje Eminencije prilično i već se govorilo o tome, kako će to biti kada se naš Kardinal opet vraća kao slobodan čovjek u Zagreb.

Oltar je bio gotov do Božića. Da ne bi nitko imao neprilike, nisam pismo sa fotografijom oltara poslala “dobrotom”, nego obično poštom. Kardinal je pismo primio i izrazio svoje veselje nad tim oltarom u pismu od 16.II.1960. Cijeli siječanj bio je dosta hladan i zbog sklizavosti ja sam vrlo malo izlazila. No 8.II. nisam imala mira, nabavila sam bonbone, koji su našem Kardinalu uvijek dobro došli za djecu, koju je On tako volio i koji su jedini smjeli u župni dvor. Kada sam bonbone odnijela u nadbiskupski dvor i predala pok. g. tajniku, ulazi č. s. Salezija iz Krašića i veli g. tajniku da je Eminenciji veoma slabo i neka dodju liječnici. Dva dana iza toga 10. II. u 16 sati znali smo već svi, da je naš Kardinal oko 14 sati, svojom napaćenom dušom poletio ususret svom Stvoritelju.

Pred večer došla mi je jedna gospodja reći, da će se za koji sat dopremiti mrtvo tijelo Njegovo na seciranje i balzamiranje i opet iste noći vratiti u Krašić. Na Šalati gdje se to imalo obaviti, već je svuda bila postavljena vojska. Ja sam uzela tu pripremljenu Pollerovu masu i odnijela u Nadb. dvor. Molila sam č. s. vrataricu da to preda, a ja da ću rado dati upute onome, tko bi otisak napravio i da se mene makar i u noći može pozvati. Č. s. vratarica je rekla, da je vlast preuzela sve da je već otpremila lijes u Krašić, a preuzvišeni koadjutor dr. Šeper i tajnik da su takodjer u Krašiću, gdje će biti sahrana. Vratila sam se kući oko 21 sat. Osjećalo se iako nisam ni skim govorila, da nad gradom leži silna tuga.

Drugi dan 11.II. bio je četvrtak. Poslala sam brzojav u Krašić  i molila g. župnika da mi brzojavi kada će biti sahrana, jer kanim doći. Brzojav sam poslala s plaćenim odgovorom, da ne bi g. župnik bio okrivljen, da mi je svojevoljno javio kada će biti sahrana. Prije podne istog dana posjetio me Isusovac p. Bacsvary i rekao da bi možda on mogao sa onih 20 svećenika koji će smjeti poći u Krašić na sprovod, pa bi tom prilikom mogao otisak praviti i ja sam ga uputila kako se to imade načiniti. Istog dana oko 15 sati došao je jedan milicioner i donio mi poziv, da drugi dan 12. II. u 10 sati dodjem na saslušanje kod Odjela unutrašnjih poslova. Ja sam odmah znala da je to u vezi s mojim brzojavom. Odgovor iz Krašića upućen mi je oko polnoći iako je u Zagreb stigao oko 15 sati.

Čovjek koji mi je donio brzojav znao je što mi se javlja i pravio svoj komentar govoreći: “Pa valjda se još smije ići na sprovod”. G. župnik javio je da će sahrana biti u subotu u 10 sati. Slijedeći dan u petak išla sam na saslušanje. Još nikada nisam bila pozvana na saslušanje, pa su se prijatelji pobrinuli da me prati jedan mladić student. U odjelu unutrašnjih nisam trebala čekati, nego su me odmah po dolasku odveli u drugi kat. Tamo me u jednoj uredskoj sobi dočekao dosta mlad čovjek i ponudio da sjednem. “Je li”, kažem ja “vi ste me pozvali zbog brzojava koji sam poslala u Krašić ?” “Ne” kaže on “brzojav je vaša privatna stvar, a to se nas ne tiče”.  “Ali brzojav sam potpisala imenom Mila Wod, a to nije ime na koje imam legitimaciju i pod kojim sam prijavljena, pa kako ste me našli?” Sada je saslušatelj skočio: “Šta vi imate dvije legitimacije?” “Ne, moja legitimacija glasi na moje ime po mužu, naime Bernfest i to je moje službeno ime, a Wod je moje djevojačko i umjetničko ime, ali nisam pod tim imenom prijavljena”.

Kada je sada očito bilo, da su se zainteresirali za moj brzojav, priznao je, da me je zato pozvao, da mi kaže da ne mogu ići na sprovod, jer će poći samo visoki kler sa 20 pratilaca, diplomatski kor i strana štampa. “Mi ne želimo da vrijedjamo vaše osjećaje” rekao je, “ali dok je netko pod zakonom i mrtvo tijelo spada pod zakon i zakonske propise”. “Ali ja sam uredila nadgrobnu kapelicu u Krašiću za majku našeg Kardinala, pa želim da vidim i Njegov grob”. “To ćete moći” kaže mi on  “ako dr Šeper za dva mjeseca pravi molbu s obrazloženjem na ovaj Odjel i da vi želite tamo poći”. “Za dva mjeseca!” čudila sam se “i još molbu?”. “Jest” odgovara mi, “jer mi ne želimo da Krašić postane hrvatsko hodočašće”. “Svakako će ostati u centru pažnje” odgovaram. “U centru pažnje?” pita on. “Jest kažem i da ne mislite da sam, kakova ljuta nacionalistkinja, jer to nisam (niti se bavim politikom, ali katolikinja jesam i to ne kanim zatajiti”. “Znam” odgovara mi, “bili ste i u Lurdu i tamo nas ogovarali, pa zato i ne damo više dozvole za putovanja u Lurd”. “To nije tako kako vi kažete” upadam ja. “Bila sam u Lurdu g. l955. i hvalila se tamo da sam putnicu dobila bez intervencije i već za 16 dana, što je za ono doba, kada se čekalo na putnicu i mjesecima, bilo rekordno kratko vrijeme.

Vidio je da sam sigurno odgovarala i pustio je to pitanje, a ja sam vidjela da su dobro upućeni u moje kretanje, ali su kušali da me negdje uhvate. Konačno mu kažem, da se glavom kroz zid ne može i da ne ću silom poći na sprovod u Krašić. Sasvim prijazno me otpratio kroz sve hodnike i stube u dolnji sprat.

Došla sam kući umorna i prozebla. Dobro se sjećam kako sam stajala na sred sobe i ovako sebi govorila: “vidiš Bože moj, kako je to tužno! Magdalena je smjela ugledati svog “Rabunija”, a ja ne smijem ni na sprovod ići” i obuzela me velika žalost. Kasnije je došao moj dobri sin, da vidi jesam li uopće puštena kući.

Priredila sam si nešto za ručak i onda pošla k dobrim susjedima, koji su me takodjer napeto čekali. Tek što sam malo sjela i htjela sve pobliže ispripovijedati, netko jako i opetovano zvoni. Naglo je ulazio g. Kranjčec, šofer i kaže: “Gospodjo brzo, idemo u Krašić, Vi ćete praviti otisak”. “Kako” rekoh “pa u Krašić se ne smije”. “Blokada je dignuta u 13 sati, sahrana će biti sutra u Zagrebu. Samo brzo dodjite, jer nemamo mnogo vremena. Materijal za otisak je dolje u kolima”.