Pregled značajnijih znanstvenih istraživanja provedenih na Torinskom platnu i Svetom Licu na velu iz Manoppella

Kao što smo spomenuli u prethodnim nastavcima, mnogi povijesni izvori, ali i značajan broj multidisciplinarnih znanstvenih istraživanja, koja su provedena na ove dvije kršćanske relikvije unazad više desetljeća, po mnogočemu ukazuju na vjerodostojnost istih.

Katedrala sv. Ivana Krstitelja u Torinu, Svetište Svetog Lica u Manoppellu i Golgota / Foto: Vatican Media/manoppello.eu

Podsjetimo, za Torinsko platno (pokrov) prvi put se čulo 1353. godine u Francuskoj (pokrajina Champagne), a u katedrali sv. Ivana Krstitelja u talijanskom Torinu čuva se od 1578. godine. Sveto Lice na velu iz Manoppella (talijanski brdski gradić udaljen 30-ak kilometara od Pescare, koji tek od 2004. godine ima status grada) nalazi se u tamošnjoj kapucinskoj crkvi od 1638. godine, a za njega je 1963. godine svetac i mističar Padre Pio (sv. otac Pio Pietrelcine) subraći kapunicinima kazao da je „najveće čudo koje imamo ovdje na Zemlji”.

S obzirom da su obje relikvije pobudile neviđeno zanimanje u javnosti diljem svijeta, ne samo u Italiji gdje se čuvaju, počela su i sve češća propitivanja (u prvom redu, kršćanstvu nesklone) javnosti oko vjerodostojnosti istih.

Prva ozbiljnija znanstvena istraživanja na Torinskom platnu započela su početkom 20. stoljeća, a na Svetom Licu na velu iz Manoppella 1971. godine, a ozbiljnija tek 1979. Godine i kasnije.

Secondo Pia prvi je snimio fotografiju Svetog Platna 28. svibnja 1898. godine

Do početka znanstvenih istraživanja na samom Torinskom platnu došlo se, ustvari, posve slučajno, nakon što je Secondo Pia (1855. – 1941.), talijanski odvjetnik i amaterski fotograf, prvi snimio fotografiju Torinskog platna 28. svibnja 1898. godine, što je označilo prekretnicu u percepciji javnosti u svezi ove posve posebne tkanine. Iznimno zanimanje izazvao je negativ te fotografije na kojem se jasno vide obrisi preminulog čovjeka s vidnim tragovima rana na tijelu koje su podsjećale na Isusove rane nastale za muke na križu.

Amaterski fotograf Secondo Pia koji je prvi fotografirao Torinsko platno / Foto: pinterest.com

Dakle, Pia je svojom fotografijom nesvjesno pokrenuo lavinu istraživanja Torinskog platna, odnosno tzv. sindologiju. Naime, izraz „sindone“ kojim Talijani nazivaju platno kojim je, prema predaji, u grobu bio omotan preminuli Isus Krist proizlazi iz grčke riječi σινδών odnosno sindon, što znači laneno platno dobre kvalitete. Dakle, sindone je postao sinonim za Torinsko platno.

Dogodilo se to na dan kad je grad Torino slavio 400. obljetnicu izgradnje torinske katedrale, te je u sklopu proslave bila planirana izložba sakralne umjetnosti, u sklopu koje je trebalo biti izloženo i Torinsko platno. No, za javno prikazivanje Platna trebala je privola talijanskog kralja Umberta I. iz savojske dinastije te je s kraljem, naposljetku, dogovoreno da se iz sigurnosnih razloga izradi vjerodostojna replika Torinskog platna, istih dimenzija, kako bi se ista izložila javnosti.

Prvotno je dogovoreno da će original Platna fotografirati dvojica torinskih fotografa od kraljeva povjerenja, a na osnovu njihovih fotografija će na novome platnu, za potrebe te jubilarne izložbe, izabrani likovni umjetnik naslikati repliku originalnog Torinskog platna.

Podsjetimo, savojsku dinastiju čine talijanski vladari, a ime je dobila po svom feudalnom posjedu Savoji. Jedna je od najstarijih europskih dinastija, spominje se još u 11. stoljeću, a Torinsko platno u svoje vlasništvo dobili su još 1453. godine, kada je francuska plemkinja Margaret de Charny prodala Sveto Platno vojvodi Ljudevitu I. Savojskom koji ga je skrivao u kapelici samostana u francuskom Chambéryju, glavnom gradu savojskih knezova. Znakovito je da je Sveto Platno bilo u posjedu savojske obitelji sve do 1983. godine, a upravo je član savojske dinastije, vojvoda Emanuel Filiberto od Savoje, premjestio Sveto Platno (oštećeno u požaru u samostanu u Chambéryju 4. prosinca 1532. godine) u torinsku katedralu sv. Ivana Krstitelja 1578. godine, gdje je trajno pohranjeno. Zato i nosi naziv Torinsko platno.

Dakle, Pia je 1898. godine, prema dogovoru, izradio fotografije Torinskog platna, ali iste ipak nisu nikad korištene kao dio izložbe. Naime, izvjesni barun Manno zamolio je kralja da se ipak javno prikaže originalno Platno na izložbi, te je zatražio fotografiranje Platna, a te fotografije bi poslužile za promociju same izložbe u javnosti. Kralj Umberto I. odobrio je molbu baruna Manna.

Torinsko platno – najviše istraživani vjerski predmet na svijetu

I sve što se poslije toga događalo s Torinskim platnom doslovno se usjeklo u povijest, ali i u sadašnjost, a zasigurno i u budućnost. Naime, vrijeme će pokazati da je Torinsko platno postalo jedan od onih predmeta, relikvija, koje se najviše istraživalo u svijetu!

Naime, dok se nisu pojavile fotografija Seconda Pie, koji je kasnije imenovan i službenim fotografom te osmodnevne izložbe, nitko nije znao da na Platnu postoji jasna reverzna slika osobe, jer se slabašna slika lica na Platnu ne može jasno uočiti ili prepoznati golim okom. No, s obzirom da je prekasno imenovan službenim fotografom izložbe, njegova fotografija Torinskog platna nije ušla u promotivnu kampanju izložbe jer su reklamni materijali već bili tiskani.

Pozitiv i negativ Torinskog platna / Foto: manoppello.eu

Nakon završetka ceremonije otvaranja izložbe, 25. svibnja 1898. godine, Pia je postavio opremu za fotografiranje u torinskoj katedrali i sve pripremio za fotografiranje Torinskog platna koje će uslijediti tri dana kasnije. Uz Seconda Pia, još su dvije osobe sudjelovale u organizaciji fotografiranja Torinskog platna – otac Sanno Salaro i šef osiguranja katedrale poručnik Felice Fino. Bio je to jedan od prvih slučajeva kad se za fotografiranje koristila električna žarulja. Naime, u katedrali nije bilo struje, pa je Pia postavio prijenosni električni generator (agregat) kako bi mogao uključiti predviđene dvije električne žarulje tijekom snimanja. Prvo fotografiranje nije donijelo većeg uspjeha. Nakon što su razvijene fotografije iz tadašnjih tankih staklenih fotografskih ploča, koje su bile preteče foto-filma za razvijanje fotografija, rezultat su bile mutne, nejasne, fotografije, neiskoristive u bilo kojem pogledu.

Tri dana kasnije, 28. svibnja, u večernjim satima, Secondo Pia je došao u katedralu na drugu rundu snimanja. Bio je oko 21.30 kad je završio s ponovnim fotografiranjima Platna. Na temelju iskustva iz prvog puta, Pia je mijenjao vrijeme osvjetljenja i trajanje ekspozicije. Oko ponoći su navedena trojica muškaraca – fotograf Secondo Pia, otac Sanno Salaro i poručnik Felice Fino – stavili su razvijati film. I ono što se kasnije vidjelo na fotografijama, šokiralo je Pia, ali i njegovu dvojicu asistenata. Ubrzo i cijeli svijet, dakako. Pia je poslije nekog vremena kazao da mu je od šoka ispala fotografska ploča nakon što je na poleđini rečene foto-ploče, na negativu, vidio otisak slike lica i tijela razapetog muškarca, što se golim okom nije moglo vidjeti na Torinskom platnu. Štoviše, na negativu se vidi, s obzirom na rane na tijelu, osoba koja je teško patila prije smrti, kao i otisci ozljeda na glavi nastalih od trnove krune.

Već na prvi pogled na taj negativ jasno se vidi da je čovjek na slici vjerojatno mučen do smrti te pretrpio neviđene torture: šamaranje, šibanje, rimsko bičevanje, zadobio ozljede uslijed padova, te da je pribijen čavlima na križ i da mu je kopljem probijen bok. Dakle, ta slika čovjeka otisnuta u platnu pokazuje praktički u najsitnije detalje ono što se nagoviješta u evanđelju kad se opisuje Isusova muka i smrt.

Odjeci u javnosti prvih fotografija Torinskog platna

Dana 2. lipnja 1898. godine izložba je završila, a Platno je vraćeno u pripadajući kovčeg u Kraljevsku kapelu u sklopu torinske katedrale sv. Ivana Krstitelja.
Lokalne novine iz Genove „Il Cittadino“ izvijestile su o fotografiji Seconda Pie 13. lipnja 1898. godine, a drugi dan se priča o fotografiji pojavila i u talijanskim novinama „Corriere Nazionale“, a već 15. lipnja ovu temu je obradio i vatikanski dnevni list „L’Osservatore Romano“ , koji je poznat po tisku važnih, crkvenih dokumenata nakon što su službeno odobreni i objavljeni u Vatikanu.

Bura koju su izazvale fotografije obilježila je godine koje su uslijedile, ne samo u Italiji, već i u cijelom (vjerničkom) svijetu. Svjedočilo se brojnim javnim raspravama o (ne)autentičnosti fotografija s obzirom da je iste izradio fotograf-amater, sumnjalo se da se samo radi o jeftinom publicitetu Torinskom platnu kao takvom, da bi priviklo što više hodočasnika-turista u Torino, ali i sve više i mogućim nadnaravnim elementima koji se vide u istima.

Talijanski kralj Umberto I. Savojski (1844. – 1900.) / Foto: pinterest.com

U međuvremenu, 29. srpnja 1900. godine, u talijanskoj Monzi ubijen je talijanski kralj Umberto I., koji je izdao dopuštenju za fotografiranje Platna. Na njega je izvršio atentat anarhist Gaetano Bresci i usmrtio ga s tri revolverska hica te ga spriječio da dalje prati što će se događati s Torinskim platnom, koje je bilo u njegovu posjedu. Inače, na kralja Umberta I. pokušan je atentat u Napulju od strane anarhista Giovannija Passanantea, nakon nekoliko mjeseci od krunidbe za kralja 9. siječnja 1878. godine.

U prvim desetljećima 20. stoljeća pozornost znanstvenika uglavnom je usredotočena na proces koji je doveo do otiska slike na tkanini, kao što je prikazano na prvim fotografijama Torinskog platna. Štoviše, fotografije koje je snimio profesionalni fotograf Giuseppe Enrie 1931. godine još su više potaknuli interes javnosti te su se pojavile mnoge publikacije i studije znanstvenika iz različitih znanstvenih područja diljem Europe.

Osnovana udruga, a potom i centar u svrhu koordinacije istraživanja na Svetom Platnu

Različite (znanstvene) studije, različitih autora, s različitim rezultatima, potaknule su one koji skrbe o Torinskom platnu na osnivanje udruge Cultores Sanctae Sindonis kako bi se u proučavanju istog postigla nužna koordinacija. Članovi udruge su širili znanja o Platnu, otvorili su muzej Torinskog platna, organizirali konferencije i seminare na temu Platna, kao i specijaliziranu knjižnicu u koju su prikupljali zanimljive publikacije i knjige vezane uz Platno, od kojih neke datiraju s kraja 16. stoljeća.

Primjerice, 1939. godine Središnje vijeće udruge Cultores Sanctae Sindonis organiziralo je prvu Nacionalnu konferenciju o istraživanjima Torinskog platna na kojoj su predstavili relevantne rezultate tih istraživanja. Drugi svjetski rat, logično, obustavio je sva istraživanja na Torinskom platnu. Nastavljena su 1950. godine, tijekom Svete godine, kada je udruga u Rimu i Torinu organizirala Prvi međunarodni kongres istraživanja Torinskog platna, uz objave relevantnih dokumenata. Godine 1959. predsjednik udruge Bernardo Bellardo, koji je otpočetka na čelu Cultores Sanctae Sindonis, podnio je ostavku. Na prijedlog nadbiskupa Torina kardinala Maurilija Fossatija, 23. prosinca 1959. godine osnovan je Međunarodni centar za sindologiju. Prethodno je u studenom 1959. godine pokrenut i časopis „Sindon“ koji se sastojao od četiri tematske cjeline: medicine, povijesti, egzegeze i umjetnosti, a izlazio je svakih šest mjeseci.

Pape kod Torinskog platna – papa Pavao VI., papa Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI. i papa Franjo / Foto: Santa Sindone/Facebook

Znakovito je da je posljednji talijanski kralj Umberto II. od Savoje, odnosno savojska kraljevska dinastija u čijem je vlasništvu bilo Sveto Platno, 1983. godine, oporučno, ostavio Torinsko platno Svetoj Stolici u nasljedstvo, te je tadašnji papa Ivan Pavao II. imenovao torinskog nadbiskupa za trajnog čuvara Torinskog platna.

Multidisciplinarna znanstvena istraživanja Torinskog platna

Kad je riječ o znanstvenim, multidisciplinarnim, neovisnim istraživanjima Torinskog platna – mnogi rezultati su zapanjujući. Iako se sredinom 20. stoljeća, dakle, pedesetak godina nakon prve fotografije-negativa Torinskog platna koju je izradio Secondo Pia vide obrisi razapetog čovjeka, zbog nedostatka istraživačkih alata nisu se mogla napraviti relevantna istraživanja na Platnu, no u drugoj polovici 20. stoljeća istraživanja na istom su se intenzivirala.

Zasigurno najznačajnije i najopsežnije neovisno međunarodno istraživanje Torinskog platna započelo je 1978. godine pod nazivom STURP (The Shroud of Turin Research Project) na čelu s američkim znanstvenicima. Njima su na raspolaganju bili najsuvremeniji znanstveni alati toga vremena, štoviše, spominje se da je aparatura dopremljena i Sjedinjenih Država težila stotinama tona. Platno je praktički 120 sati bilo izloženo različitim istraživačkim instrumentima, fotografirano je izravno s osvjetljenjem, ili kroz posebnu foliju, pomoću ultraljubičastih i ultracrvenih zraka, učinjena je fotoelektrična spektrofotometrija, fotografska i fotoelektrična fluorescencija. Napravljene su računalne snimke, te makro i mikro fotografije. Platno je istraženo u najsitnije detalje.

Znanstvenici u okviru istraživačkog projekta STURP istražuju Torinsko platno 1978. / Foto: shroud.com

Nakon trogodišnjeg is crpnog proučavanja i ocjenjivanja rezultata istraživanja međunarodne skupine znanstvenika provedenih 1978. godine – u kojima je sudjelovalo ukupno 33 stručnjaka iz više znanstvenih područja, uz tehničko i administrativno osoblje – STURP je 1981. godine na prigodnoj tiskovnoj konferenciji objavio svoje završno Izvješće. U spomenutom Izvješću, među ostalim, navodi se da se isključuje mogućnost da se koristila boja za stvaranje slike na Platnu, što su potvrdile i ultraljubičasta i infracrvena analiza. Na vlaknima Platna nisu pronađeni tragovi boje ili mrlja, čime se isključuje mogućnost da je osoba na platnu naslikana. Štoviše, potvrđeno je da se na Platnu nalaze tragovi ljudske krvi muškarca krvne grupe AB. Ultraljubičastim zračenje Torinskog platna pokazalo je da se na tijelu koje se vidi na Platnu nalaze brojne rane od bičevanja, što se nije moglo vidjeli golim okom. Vrlo znakovito je da su na unutarnjoj Platnu pronašli tragove peludi pustinjskih halofitnih biljaka koje su bile tipične za područje oko Galilejskoj ili Genezaretskog jezera u vrijeme Isusa Krista.

Galilejsko jezero (Genezaretsko jezero) / Foto: Katolički tjednik-nedjelja.ba

Podsjetimo, Galilejsko jezero je najveće slatkovodno jezero na tome području (Izrael ga je okupirao u cijelosti 1967. godine, zajedno s Golanskom visoravni i planinom Hermon op.a.), koje se nalazi u pokrajini Galileji. Dugo je 21 kilometar, a široko 13 kilometara. Budući da se to jezero nalazi 209 metara ispod razine mora, pripada u tzv. kriptodepresiju, i to ga čini drugim najnižim na svijetu, nakon Mrtvog mora. U njega se na sjeveru ulijeva rijeka Jordan, a koja se potom ulijeva u Mrtvo more.

Biblija Novog Zavjeta opisuje da je upravo na Galilejskom jezeru, kojega često nazivaju i Galilejskim morem, Isus Krist napravio brojna čuda, među ostalim i ono možda najpoznatije kada je hodao po sredini Galilejskog jezera. Također, kako se navodi u Bibliji, Isus je upravo na Galilejskom jezeru pozvao petoricu apostola da mu se pridruže i slijede ga (Šimuna-Petra, Andriju, Ivana, Jakova i Mateja). Na obali jezera je nahranio pet tisuća ljudi, a na brdu povrh jezera održao svoj poznati Govor na gori.

No vratimo se istraživanjima STURP-a, koje potvrđuje da nedvojbeno da se Torinsko platno u Isusovo vrijeme bilo u blizini Galilejskog jezera. Nadalje, slika na Platnu, koja zbog svijetlih i tamnijih nijansi izgleda kao trodimenzionalna, smještena je na samoj površini tkanine, a nemoguće ju je bilo čim izbrisati, ni uz pomoć kemikalija, otporna je čak i na sunčevo djelovanje. Sve to je potvrdio i VP-8, visoko sofisticirani uređaj i analizator slike, kojega koristi i američka vojska. Slika nije utisnuta na mjestima gdje su ugrušci krvi, otisak je blijedožut. Znanstvenici nisu mogli u cijelosti objasniti mehanizam prenošenja otiska tijela na Platno.

Primjerice, predsjedavajući STURP-om, američki znanstvenik John P. Jackson izjavio je da „na osnovu fizikalno-kemijskih procesa koji su poznati do danas imamo pravo tvrditi da otisak na Platnu ne bi trebao postojati, ali on ipak postoji, međutim, nismo u stanju objasniti kako je nastao“.

Dr. John P. Jackson i Eric Jumper iz STURP-a / Foto: pinterest.com

Također, utvrđeno je da šake čovjeka na Platnu nisu probodene kroz dlanove (kako bi to, jamačno, krivotvoritelj napravio u skladu s mnogim umjetničkim prikazima raspeća Isusa Krista), nego kroz zapešće, što je jedino pogodno mjesto koje može podnijeti teret težine tijela.

„Srednjovjekovna krivotvorina“ ili znanstveno-medijska manipulacija

Inače, do danas znanstvenici diljem svijeta koriste podatke koje je prikupio STURP tijekom svog istraživanja Torinskog platna. Čak je i Vatikan prihvatio izvještaj STURP-a iz 1981. godine potvrdivši da isti predstavlja i službeni stav Crkve, nakon čega je Vatikan otklonio mogućnost daljnjeg istraživanja Platna pod njihovim pokroviteljstvom, osim u konzervatorske svrhe. Nažalost, budući da je do jučer većina izvještaja STURP-a objavljena isključivo u recenziranim znanstvenim časopisima, opsežan sadržaj istraživanja nije bio dostupan široj javnosti, a prosječnom čitatelju su prilično nejasni zbog stručne terminologije.

No nijedna ozbiljna analiza ne smije izostaviti STURP-ovo istraživanje, ako želi neovisno istraživati ili raspravljati o Torinskom platnu. Naime, šira javnost dobiva informacije iz medija, koje nerijetko iznose subjektivne stavove znanstvenika, odnosno novinara i urednika pojedinih medija, a koji znaju biti u suprotnosti sa znanstvenim činjenicama.

Međutim, odnedavno se svi radovi odnosno istraživanja STURP-a, kao i popis znanstvenika koji su sudjelovali u tome istraživanju, mogu se naći na mrežnim stranicama shroud.com.

Naravno, tzv. glavnostrujaški mediji, pa i brojni znanstvenici koji su prema vlastitom uvjerenju i javnom predstavljanju, agnostici i/ili ateisti, nerijetko (ili u pravilu) neskloni Katoličkoj Crkvi, potrudili su se umanjiti rezultate STURP-ovih istraživanja, pa čak i selektivno manipulirati istima kroz svoja (subjektivna) „istraživanja“, uz medijsku podršku s neskrivenim agnostičko-ateističkim predznakom.

Primjerice, sredinom 80-tih godina 20. stoljeća kemičar i stručnjak za mikroskopiju Walter McCrone, nakon analize STURP-ovih istraživanja, opovrgnuo je dio STURP-ovih zaključaka i donio tvrdnju da je Platno nastalo negdje u 13. stoljeću i da je lik na Platnu naslikao talentirani srednjovjekovni likovni umjetnik, jer je njegova ekipa otkrila (i) tragove boje na Platnu (?!).

Leonardo da Vinci / Foto: pinterest.com

Štoviše, jedna od teorija osporavatelja autentičnosti Torinskog platna jest da je Leonardo da Vinci, glasoviti talijanski likovni umjetnik, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer – autor vjerojatno najpoznatije umjetničke slike na svijetu „Mona Lise“ – u 15. stoljeću naslikao sam sebe na platnu!?

Dakle, bez obzira što se u STURP-ovu Izvješću koje je supotpisalo svih 33 stručnjaka-znanstvenika koji su sudjelovali u istraživanju navodi da „ne postoje poznate kemijske ili fizičke metode kojima bismo mogli objasniti sliku na Platnu, niti bilo koja kombinacija fizičkih, kemijskih, bioloških ili medicinskih okolnosti može precizno objasniti sliku čovjeka na Platnu“, te da “se isključuje mogućnost da se koristila boja za stvaranje slike na Platnu, što su potvrdile i ultraljubičasta i infracrvena analiza“.

Godine 1988. tim znanstvenika na čelu s Robertom Hedgesom proveo je istraživanje tzv. radiokarbonskom metodom ili datiranje ugljikom-14 koja je „pokazala“, kako oni tvrde, da se „s 95% vjerojatnošću može utvrditi da Platno datira iz razdoblja 1262. do 1384. godine“, te ga je praktički proglasio „srednjovjekovnom krivotvorinom“.

Institut „Ruđer Bošković“ u Zagrebu pod određivanjem starosti metodom radioaktivnog izotopa ugljika, 14C, među ostalim, navodi da je vrlo pogodna metoda za apsolutno datiranje materijala organskog porijekla starosti do oko 60 000 godina. Inače, datiranje ugljikom-14 razvio je profesor na Sveučilištu u Chicagu Willard Libby 1949. godine, za što je dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1960. godine.

Dr. sc. fra Josip Marcelić (1929. – 2018.) / Foto: ika.hkm.hr

No, već pet godina kasnije, 1993. godine, ruski stručnjak Dmitri Kouznetsov ukazao je na vjerojatnost da požar iz 1532. godine mogao utjecati na ovaj rezultat karbontesta, odnosno na rezultate istraživanja sa C14. Naime, dr. sc. fra Josip Marcelić (1929. – 2018.) – koji se tijekom svoga života bavio proučavanjem Torinskog platna, ali i drugih kršćanskih relikvija, te je slovio za velikog autoriteta na tome području – u svojoj knjizi „Sveti rubac iz Ovieda i Lice čovjeka s Turinskog platna“ (prema drevnom nazivu Turin za grad Torino), navodi da je ruski istraživač učinio odgovarajući pokus, tako da je jedno platno stavio u mješavinu plinova koji simuliraju požar, što je odmah „pomladilo“ dotično platno.

On je nekoliko platna poznate starine uronio u sličnu mješavinu i dobio starost koja je za više od tisuću godina manja od stvarne starosti platna!

Također, ponovljenim istraživanjima na uzorcima 2000., 2002. i 2005. godine drugi timovi znanstvenika zaključili su da se radilo o „metodološkoj pogrešci“ u istraživanju radiokarbonskom metodom iz 1988. godine, budući da su uzeti uzorci s rubnog dijela Platna (zakrpa), odnosno s dijelova koji su došivani u 16. stoljeću nakon što je relikvija oštećena u požaru 1532. godine dok se čuvala u francuskom Chambéryju, a potom je 1578. godine (nakon što je tako „restaurirana“) premještena u katedralu sv. Ivana Krstitelja u talijanskom Torinu, gdje se nalazi i danas.

Restauracija Svetog Platna 2002. godine dovela do novih saznanja

Dvadeset godina poslije, 2002., započela je temeljita restauracija Platna, što je bila prilika za nova istraživanja Torinskog platna. Pristupilo se skeniranju cijele površine Platna, s unutarnje i vanjske strane.

U toj prilici su dvojica znanstvenika sa Sveučilišta u Padovi, Giulio Fanti i Roberto Maggiolo, proučavajući skenirani materijal došli do senzacionalnog otkrića. Naime, otkrili su da se vidi i jedva vidljiva slika lica na vanjskoj strani Platna, upravo na mjestu lica na prednjoj strani površine Platna.

Torinsko platno / Foto: Vatican Media

Na vanjskoj strani Platna vidljivi su i lice i ruke, te slika s vanjske strane ima jednake značajke kao i slika s unutarnje strane, posve su istovjetne, do u najsitniji detalj. Ta činjenica dodatno otklanja mogućnost da je slika naslikana ljudskom rukom ili nekim prirodnim procesom. Rezultate svog istraživanja objavili su 14. travnja 2004. u  londonskom stručnom časopisu „Journal of Optics“ londonskog Institutu za fiziku.

Znakovito je da su u prosincu 2011. znanstvenici talijanske nacionalne agencije ENEA iz Centra za nuklearna istraživanja u Frascatiju u blizini Rima, nakon petogodišnjeg intenzivnog istraživanja Platna, ustanovili da moderna znanost to nije u stanju napraviti, odnosno reproducirati odraz koji bi bio imalo sličan. Izračunali su da bi tajanstveni bljesak energije koji je stvorio sliku na Platnu morao biti 34 bilijuna vata vakuumskog ultraljubičastrog zračenja. Štoviše, ti istraživači su kazali da trenutno na svijetu nema uređaja koji bi mogli generirati zračenje tolike snage.

Torinsko platno, Sveto Lice na velu iz Manoppella, Sudarij iz Ovieda i Tunika iz Argenteuila

Inače, valja spomenuti da je uz Torinsko platno i Sveto Lice na velu iz Manoppella, predmet brojnih znanstvenih istraživanja i katolička relikvija tzv. Sudarij iz Ovieda ili Sveti pokrov iz Ovieda (čuva se u katedrali u španjolskom gradu Oviedu), riječ o krvavom rupcu dimenzija 84 x 53 cm za koji se u velikom dijelu katoličke vjerničke javnosti vjeruje da je bio omotan oko Isusove glave nakon što je njegovo tijelo skinuto s križa.

Sudarij iz Ovieda / Foto: manoppello.eu

Također, poznata katolička relikvija koja je nerijetko predmet zanimacije znanstvene javnosti je i tzv. Tunika iz Argenteuila (čuva se u bazilici sv. Dionizija u Argentuilu, predgrađu Pariza) za koju brojni katolici vjeruju da se radi o tunici za koju su na Golgoti bacali kocku rimski vojnici.

Tunika iz Argenteuila / Foto: pinterest.com

Naime, jedan dio znanstvenika 2004. godine potvrdio je da se tragovi rana na tunici poklapaju s ranama na Torinskom platnu, pronađeni su tragovi krvi AB grupe, istovjetne krvi koja je pronađena na Torinskom platnu i Sudariju iz Ovieda.

Pape o Torinskom platnu

Crkva o spomenutim relikvijama nema službeni stav, već prepušta znanosti da kaže svoj konačni, objektivni, i na znanstvenim činjenicama izgrađeni stav. No Crkva od 20. stoljeća dopušta svojim vjernicima častiti spomenute relikvije, iako nisu obvezni to činiti.

Još je papa Julije 1506. godine odobrio štovanje Svetog Platna, bez obzira što je i tada bilo određenih sumnji u njegovu autentičnost. Čak je i tzv. antipapa Klement VII. 1390. godine govorio o izlaganju Svetog Platna za javnost. Papa Pio XI. je vjernicima dijelio sličice Isusova lica preslikanog s Torinskog platna, a papa Pio XII. je sudionicima Nacionalnog euharistijskog kongresa u Torinu 1953. godine putem radija poručio: „Torino kao dragocjeno blago čuva Sveto Platno na kojem je izmučeno Božansko tijelo i izmučeno Božansko lice“.

Papa Pio XII. (1876. – 1958., pontifikat: 1939. – 1958.) / Foto: pinterest.com

Sveti papa Ivan XXIII. Dobri 1963. godine je Torinsko platno kazao da je ono “Prst Božji“. Papa Ivan Pavao II. je prilikom posjeta Svetom Platnu 13. travnja 1984. godine rekao da je „Sveto Platno, prihvatimo li zaključke tolikih znanstvenika, jedinstveno svjedočanstvo Pashe, muke i uskrsnuća“, dodavši da je to „nijemo svjedočanstvo, a ujedno tako rječito“. Papa Benedikt XVI. je za Torinsko platno izjavio da je „i ikona i relikvija“.

Sveti papa Ivan Pavao II. Veliki i sveti papa Ivan XXIII. Dobri / Foto: vatican.va

Papa Franjo 9. travnja 2020. godine podržao je ideju koju je iznio torinski nadbiskup Cesare Nosiglia u kojoj je predložio da putem izravnog prijenosa na internetu i društvenim mrežama Torinsko platno ponovno izloži široj javnosti.

Papa Franjo za obilaska Torinskog platna u lipnju 2015. godine / Foto: Vatican Media

To se i dogodilo na Veliku subotu 11. travnja 2020. godine, a vjernici širom svijeta su tijekom prijenosa izlaganja Svetog Platna molili za zaustavljanje pandemije koronavirusa koja je zahvatila cijeli svijet.

Istraživanja na Svetom Licu na velu iz Manoppella

No, vratimo se našoj drugoj relikviji koju obrađujemo u ovom feljtonu – Svetom Licu na velu iz Manoppella. Riječ je, dakle, o tankoj tkanini od bisernih vlakana veličine 17 x 24 cm koja se nalazi na glavnom oltaru crkve u talijanskom gradiću Manoppellu.

Za razliku od Torinskog platna koje se intenzivno proučava zadnjih više od 120 godina (od početka 20. stoljeća), ponovno u fokus svjetske (vjerničke) javnosti, a potom i brojnih znanstvenika iz različitih područja znanosti, Sveto Lice na velu iz Manoppella dolazi u siječnju 1979. godine. Tada je, posve slučajno, u ruke njemačke trapističke redovnice Blandine Paschalis Schlömer (rođene 6. travnja 1943. godine u Karlsbadu) došao prosinački broj časopisa „Das Zeichen Maries” u kojemu je bio opširan članak o Svtom Licu na velu iz Manoppella.

Papa Benedikt XVI. i sestra Bladina Paschalis Schlömer za susreta u svetištu Svetog Lica u Manoppellu u rujnu 2006. godine / Foto: manoppello.eu

Jedan od hobija sestre Blandine bilo je ikonopisanje, te je nakon pažljivog promatranja slika u časopisu shvatila da se lik s vela iz Manoppella podudara s licem na Torinskom platnu. Radilo se o nevjerojatnom otkriću jer tu činjenicu nitko dotad nije primjetio. Štoviše, praktički sva kasnija suvremena znanstvena istraživanja potkrijepila su zaključke ove njemačke redovnice. Znakovito je da sestra Blandina od 2003. godine, uz dozvolu svog Reda, živi pustinjačkim životom nedaleko od svetišta u Manoppellu, te ju se gotovo svakodnevno moglo susretati kako moli pred Svetim Licem.

Prvo značajnije znanstveno istraživanje na Svetom Licu proveo je profesor Donato Vitore s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bariju u razdoblju od 1998. do 1999. godine. Na početku je veo digitalno skenirao s uređajem visoke razlučivosti. Ubrzo je otkrio da Sveto Lice nije napravljeno korištenjem uljanih boja ili likovnom tehnikom s vodenim bojama jer su obrisi slike oštri, što je posebno uočljivo na dijelovima koji prikazuju oči, usta i kosu te je time otklonio teoriju da je sliku izradio neki likovni umjetnik.

Nekoliko godina kasnije, 2001., mikroskopska i spektralna istraživanja proveo je profesor Giulio Fanti sa Sveučilišta u Padovi (smjer: strojarstvo i toplinsko inženjerstvo). On je potvrdio da je tkanina vrlo tanka, prosječnog promjera 0,12 milimetara. Profesor Fanti je potvrdio istraživanja iz 1971. godine kada je Bruno Sammaciccia izložio Sveto Lice tzv. Woodovoj svjetiljci, koja se među ostalim, koristi u analizi umjetničkih djela. Riječ je o uređaju koji, zahvaljujući ugrađenom filtru, emitira dugovalno ultraljubičasto svjetlo koje je nevidljivo golom oku.

Oltar u svetištu Svetog Lica u Manoppellu / Foto: manoppello.eu

Dakle, obojica znanstvenika izjavili su da lik na velu zasigurno nije oslikan jer na tkanini nema niti jednog pigmenta boje. Profesor Vitore otklonio je i mogućnost da je lik na velu naslikan tiskarskim strojem jer je lik na platnu s obje strane jednako izražen. Usto, obojica su došli do zaključka da lik na velu nije slika nego je nastao kao posljedica izravnog otiska trodimenzionalne strukture.

Slika je utisnuta na bisernoj tkanini, koja se radi od svilenkastih niti morskih oštriga, te je tkanina tog tipa otporna na požar, poput azbesta. No, također, na njoj nije moguće bilo što naslikati, niti se na nju može nanijeti bilo kakva boja.

Također, posebno je začuđujuća prozirnost tkanine, budući da se slika jednako može vidjeti i s jedne i s druge strane, kao na dijapozitivu. Znanstvenici smatraju da Sveto Lice na velu iz Manoppella ima određena svojstva slike, fotografije i holograma, a nije ni slika, ni fotografija ni hologram te ostaje veliki i neobjašnjivi misterij za cjelokupnu znanost. Uostalom, kao i Torinsko platno.

Oba lica u potpunosti odgovaraju jedna drugome, predstavljaju istu osobu

Bilo kako bilo, većina znanstvenika koja je proučavala i jednu i drugu relikviju – Torinsko platno i Sveto Lice na velu iz Manoppella – složna je u mišljenju da slika obaju lica u potpunosti odgovaraju jedna drugome, odnosno da predstavljaju istu osobu.

Lica osobe s Torinskog platna i s vela iz Manoppella / Foto: manoppello.eu

Mi koji vjerujemo u Isusa Krista i njegovu mučeničku smrt na križu na brdu Golgoti kod Jeruzalema i u njegovo slavno uskrsnuće, ustanak od mrtvih i odlazak ka Ocu Nebeskom, mogli bismo reći da je na Torinskom platnu ostala utisnuta slika (u negativu) još mrtvog Isusova tijela nakon mučenja i smrti na križu, dok se slika (u pozitivu) Svetog Lica na velu iz Manoppella predstavlja već živog Isusa Krista tik pred njegovo uskrsnuće.

No, na znanstvenicima je neka i dalje istražuju, nama vjernicima je ovo i više nego dovoljno…

Autor:
Ivan Matić Nević (ivan.matic1976@gmail.com)

Fotografije: Vatican Media, manoppello.eu, sindone.org, Santa Sindone, Facebook, Katolički tjednik-nedjelja.ba, Informativna katolička agencija (IKA)-ika.hkm.hr, vatican.va, pinterest.com

Prvi nastavak pročitajte na poveznici: https://hkm.hr/feljton/feljton-torinsko-platno-i-veo-iz-manoppella-kao-dokazi-smrti-i-uskrsnuca-isusa-krista-1-6

Drugi nastavak pročitajte na poveznici: https://hkm.hr/feljton/torinsko-platno-i-veo-iz-manoppella-kao-dokazi-smrti-i-uskrsnuca-isusa-krista-2-6

***

P.S.
Dopušteno je drugim medijima prenošenje ovoga sadržaja uz objavu izvora i autora.

U sljedećem nastavku (4/6):
Intervju s povjesničarem i/ili crkvenim velikodostojnikom na temu Torinskog platna i Svetog Lica na velu iz Manoppella