Budi dio naše mreže

Sluga Božji biskup Antun Mahnić: Strašno sam radikalan u tom da se čuvaju prava roditelja i djece na vjerski slobodni odgoj (1/5)

U godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, koja se u Krčkoj biskupiji slavila od 14. prosinca 2019. pa do 14. prosinca 2020. pod geslom Mahnićeve sintagme "Više svjetla", Postulatura sluge Božjega željela je širu javnost upoznati s djelom i svetim životom ovog sluge Božjega. Na samom završetku obilježavanja obljetnice donosimo feljton koji će nam još malo bolje pomoći upoznati njegov sveti lik.

/ HKM

Feljton pripremio postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića vlč. Saša Ilijić

Riječ postulatora

Poštovani čitatelji i štovatelji sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića. Godina u kojoj se spominjemo i svečano obilježavamo 100. obljetnicu rođenja za nebo Sluge Božjega bliži se kraju. Na temelju ove cijele protekle godine imamo priliku nastaviti upoznavati njegov sveti lik i kako nam se kao vjernicima isplati nasljedovati onoga kojega je i Sluga Božji cijeloga svoga života nasljedovao – Isusa Krista, Svjetlo od Svjetla. Ponovno si ponavljam iz dana u dan dok god razmišljam o pastoralnim pothvatima koje Postulatura priprema o ovom obilježavanju: Biskup Mahnić se ne bi složio s ovim! Ne bi želio da mu se skladaju pjesme, drže govori, pišu knjige o njemu itd. To je istina! Ali to je za nas potrebno, za našu vjeru, za naš kršćanski život! Potreban nam je primjer čovjeka, pastira svetog života koji je oduševljavao i oduševljava, da, naglašavam: oduševljava i danas! Ovaj cijeli broj želimo posvetiti posljednjoj godini zemaljskog života Sluge Božjega. Njegovoj patnji na bolesničkoj postelji s koje je i dalje obasipao radošću i svijetlom svakoga tko mu je došao u posjet, a po njima i šire. Njegovim posljednjim trenutcima do prelaska u Vječnost te sprovodnim obredima i ukopu. I u ovome otškrinjujemo tek malo vrata mnogih riječi, susreta, molitvi i događaja. Učimo od Sluge Božjega i na času smrti njegove.

Posljednja godina života Sluge Božjega: Prognanik i patnik

Fra Ignacije Radić, autor vrijednog i opsežnog životopisa sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića svjedoči kako nije nikad čuo od samoga biskupa Mahnića niti je kasnije u svojim istraživanjima naišao na podatak o tom je li tijekom života Mahnić teže bolovao. Radić ga opisuje kao čovjeka »čvrstog tjelesnog ustroja, jakih mišica i zdravih živaca, vitka stasa, visoka čela, bistrih i upalih očiju, poduljeg lica, crne kose te da se nikad nije služio naočalama.« Kaže da ga je znao povremeno mučiti želudac pa i još poneke staračke bolesti. No nikad se na njih nije tužio. I zaključuje Radić: »I tako je uza sav svoj duševni i tjelesni rad dočekao sedamdesetu godinu. Providnost je Božja bdjela nad njim.«

U prošlom broju Mahnićeva slova dr. Franjo Velčić donio je iscrpan izvještaj o odvođenju biskupa Mahnića u zatočeništvo u Italiju. U ovome ćemo se broj dotaknuti onih trenutaka koji su se dogodili nakon povratka iz zatočeništva, točnije trenutka njegove bolesti i svetačke smrti.

Jednom pokucah iznenada na vratima njegove sobe. Polagano otvorih. U sobi potpuna tama. Iznenada skoči s divana biskup i nježno se ispričavajući reče: „Oprostite, duša bi rado, ali je tijelo slabo.

U mjesecu veljači 1920.  biskup Mahnić vraća se u Krk iz zatočeništva ali vrlo bolestan. Njegovi suvremenici opisuju kako se u tome periodu, iako vidno bolestan ‘junačio’ koliko je mogao, uvijek s radosnim smiješkom. Nastavio je redovno obavljati svoje biskupske poslove, upoznavati se još podrobnije sa svime što se događa u njegovoj biskupiji dok je bio odsutan u zatočeništvu. Na Veliki se četvrtak 1920. godine zadnji put sakupismo sa svećenicima biskupije oko njegova stola.

Fra Ignacije Radić svjedoči: »tajna ga je bolest počela sve više mučiti. Nije ležao, ali nije mogao ni raditi. Jednom pokucah iznenada na vratima njegove sobe. Polagano otvorih. U sobi potpuna tama. Iznenada skoči s divana biskup i nježno se ispričavajući reče: „Oprostite, duša bi rado, ali je tijelo slabo.“ Bio je potišten i nekako utučen, ta bio je bolestan. Trebao mu je i odmor i liječenje; ali, nažalost, bilo je već prekasno.«

Potražio je pomoć i od tadašnje vlasti na Krku zatražio da pođe u Jugoslaviju na liječenje (Krk je tada još bio pod talijanskom vlasti). Nakon što mu je izhodovana dozvola za putovanje: »Početkom srpnja 1920. zauvijek onu kapelicu u kojoj je u 24 godine proboravio tolike i tolike sate u molitvi; ostavlja kvarnersku hrid i onu sobu koju su toliko puta zapljuskivali valovi Jadrana, u kojoj je njegov svijetli um prikupio toliko duševnog blaga koje je ostavio u baštinu narodu svome; ostavlja revni pastir svoje stado, sve ostavlja u čvrstoj nadi da će se vratiti. Ali se ni živ ni mrtav više onamo nije vratio.« Iz Krka se kočijom uputio za Šilo, pa preko Crikvenice i Rijeke u Zagreb.

Liječenje koje je biskup Mahnić u srpnju mjesecu započeo nije se događalo Varaždinskim toplicama kako smo do sada navikli slušati već u Rimskim toplicama koje se nalaze u današnjoj Sloveniji. Slijedeći tekst donosi izvještaj u kojem se spominju Varaždinske toplice, no radi se o Rimskim.

Gledajte, kuda je zla filozofija dovela Njemačku. Po Hegelovu načelu da je država nazočni bog, preuzela je sav odgoj u svoje rube i tako u korijenu zarobila svako slobodno mišljenje. Ja sam strašno radikalan u tom da se čuvaju prava roditelja i djece na vjerski slobodni odgoj

Predsjednik Mahnićeve đačke lige Nikola Kolarek zapisao je prisjećajući se na taj trenutak kad je biskup stigao u Zagreb. Ovako piše:

»Radosnim smo uzbuđenjem očekivali na zagrebačkom kolodvoru prvog srpnja riječki vlak koji je imao da nam doveze njega, našega biskupa dr. Mahnića. Pred malo ne dvije godine neposredno prije svršetka rata slušali smo ga kako nam naviješta skori slom Austrije i svoju blizu smrt. Nije se plašio, samo je žalio da će morati napustiti pokret u času kad će mu se otvoriti ogromno polje rada u slobodnoj domovini. ‘Ali vi ste mladi, i sada treba da svom silom poradite, da uzgojite narodnu njivu za Krista.’ I sada eto poslije patnja i progonstva dolazi k nama da otpočine među svojima i da nam kaže riječ veliku koju smo tako željno iščekivali.“

„Ali jao! Jedva ga upoznasmo kad se umornim korakom približavao vratima dvorske čekaonice. Porazna misao prođe nam tada dušom: mi ćemo se zauvijek morati oprostiti s njime, kojega smo htjeli, da do kraja granica ljudskoga žića gledamo svježa na braniku Siona našega.“

„Premda izmučen naporima puta, izrazio je ipak želju da ga drugi dan posjetimo mi, najmlađi njegovi. Pođosmo. ‘Pratio sam vaš rad’, reče. ‘Iz Luči sam saznao za reorganizaciju vaših redova, boje ste tako lijepo dotjerali. Upravo sam radostan, da ste formalno gotovo savršeno organizovani u Ligi.’ Prelazeći na učenje filozofije nastavi: ‘Gledajte, kuda je zla filozofija dovela Njemačku. Po Hegelovu načelu da je država nazočni bog, preuzela je sav odgoj u svoje rube i tako u korijenu zarobila svako slobodno mišljenje. Ja sam strašno radikalan u tom da se čuvaju prava roditelja i djece na vjerski slobodni odgoj.’ Biskup se najednom zažario, podigao desnicu i visokim glasom govorio: ‘Naši parlamentarci moraju se prije svega odlikovati dubokom načelnom izobrazbom. U svim pitanjima moraju nastupati i s načelnim razlozima. Takav istup imponira svima pa i liberalcima, koji su u svemu površni. To sam opazio iz vlastitog iskustva.’

Naprezanje ga je u govoru malo izmorilo i nakon kraće stanke zapita, kako se razvija žuti pokret. ‘Drago mi je’, reče, ‘što ste tako radikalno nastupili prema tom žalosnom pokretu. Ja sam se dugo molio da tu pravo pogodite. A kako vaše financije?’ Tu je položio na stol 40 lira za svoje đaštvo… ‘Kad se vratim kući, prodat ću vino što mi je preostalo i poslat ću vam. A sad moram jednom starom prijatelju.’ Razgovor je završio i za čas su ga vozila kola da izmoli, kako smo kasnije doznali, barem predujam za svoje liječenje u Varaždinskim Toplicama jer on, prognanik, nije ni toga imao, ali je za svoje mlade prijatelje dao možda i posljednju liru.« (Zora – Luč XXIII. 1921., 135—137).

Ovo svjedočanstvo Kolareka  pokazuje nam plemenitost ‘svetoga biskupa’ (tako ga je već tada nazvao fra Ignacije Radić), a i iz toga je razumljivo kako i zašto ga je đaštvo toliko štovalo i ljubilo.

Po savjetu liječnika tražio je prvi put pomoć u Rimskim Toplicama. Budući nisu mogli spoznati o čemu se radi poslali su na natrag kući. Radić piše: »Bolest mu nisu razumjeli. Skrivala se ona sama, a moguće da ju je sakrivao i već oslabljeni prognanik. Liječenje nije uspjelo i zdravstveno se stanje pogoršalo.«

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja