Feljton pripremio postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića vlč. Saša Ilijić

Smrt – Rođenje za nebo Sluge Božjega

 Dana 11. prosinca doktor koji ga je pregledao konstatirao je da je došlo do nove komplikacije, upala pluća. Njegov tajnik dr. Josip Palčić, podijelio mu je sakramente umirućih.

Fra Ignacije Radić ovako je zapisao: »U noći između 13. i 14. XII. stanje se bolesnikovo pogorša. Dr. Palčić započe molitve umirućih. Kako je poluglasno molio, biskup mu reče: „Molite glasnije!“ A kad je svećenik izgovarao riječi: „Ali on je vjerovao i revnovao za Boga, vjerno se klanjao Bogu, koji ga je stvorio“, reče umirući biskup: „Da, da, tako je.“

U 7.30 dana 14. prosinca 1920. veliki je biskup Mahnić predao svoju patničku dušu svome Stvoritelju

U ponoći nastupi agonija. Brzo se nađoše uz umirućeg biskupa nadbiskup Bauer i drugi. U četiri sata nastupi malo olakšanje. Opet je mogao pratiti molitve za umiruće i što više, zaželio je čašu vode. Sam ju je prihvatio rukom i ispio do dna. Bila je to posljednja. U sedam je sati izgubio svijest. U sobi se čula samo molitva svećenika. U 7.30 dana 14. prosinca 1920. veliki je biskup Mahnić predao svoju patničku dušu svome Stvoritelju. Bilo mu je točno 70 godina i tri mjeseca. Svećenikom bio je 46 godina, a 24 godine biskupom. Koji čas kasnije veliko je zvono zagrebačke katedrale oglasilo smrt krčkog biskupa dr. Antuna Mahnića.«

Odar sa tijelom Sluge Božjega bio je izložen u nadbiskupskoj kapelici na kaptolu. Njegovi mladi, gimnazijalci, đaci, orlovi, seniori i drugi njegovi štovatelji te silno mnoštvo naroda guralo se k odru da mu rekne zadnji ‘zbogom’.

Radić piše kako su prema dogovoru na odar položili vijence: Juniorska katolička Đačka liga: svome vođi; Hrvatski katolički seniorat: svome osnivaču; Pijevo društvo: svome pokrovitelju i drugi.

Osmrtnice su izdali Krčki kaptol, Hrvatski katolički seniorat i Katolička đačka liga. Sažalnice su stizale od svih naših kulturnih ustanova. U ime kraljevskog dvora brzojavio je general Antić. Kraljevska vlada po predsjedniku ministarskog savjeta dr. Miljenku Vesniću izrazila je sućut. U ime pokrajinske vlade u Ljubljani brzojavno je odao izraze duboke žalosti predsjednik dr. Janko Brejc. Izrazima sućuti priključila se hrvatska pokrajinska vlada u Zagrebu, biskupi, kaptoli, kanonici, svećenstvo i brojni svjetovnjaci.

Sprovod Sluge Božjega

Brigu oko žalobnih svečanosti preuzela su zagrebačka katolička društva. Odar je pokojnika I8. XII. u žalobnoj povorci prenesen u katedralu. Svečani je Requiem uz veliku asistenciju održao dr. Antun Bauer. Od biskupa su bili prisutni Mahnićev prijatelj ljubljanski knez-biskup dr. Anton Bonaventura Jeglić, tršćanski a kasnije mariborski biskup dr. Andrej Karlin, vladika križevački dr. Dionizije Njaradi, pomoćni biskup sarajevski dr. Ivan Šarić, đakovački biskup dr. Antun Akšamović, te pomoćni biskupi zagrebački dr. Josip Lang (danas sluga Božji) i dr. Dominik Premuš.

Od državnih su vlasti bili zastupani: regent po generalu Tucakoviću, vlada, stol sedmorice, gradsko poglavarstvo, sveučilište, vojna komanda. Od pojedinih istaknutih ličnosti spominjemo: hrvatski ban dr. Matko Laginja, hrvatski političar i pravnik dr. Dinko Trinajstića rodom iz Vrbnika, odvjetnik iz Omišlja dr. Anton Antončića, mnogobrojno izaslanstvo s Krka i rodbinu pokojnog biskupa. Bile su prisutne sve zagrebačke srednje škole s profesorskim zborovima, sva katolička društva, predstavnici Jugoslavenske akademije, omladina i mnogo drugog naroda tako te je katedrala bila dupkom puna.

Zato Bog, Sudac živih i mrtvih – ja sam u to uvjeren – skida danas mitru s njegove glave i meće mu na glavu krunu vječnoga života; uzima iz ruku njegovih danas biskupski štap i daje mu palmu vječite slave

Oko odra su držali počasnu stražu domagojci i orlovi (Zora – Luč XXVIII., 139). Žalobni je govor izrekao nadbiskup Šarić. On je između ostaloga rekao: »Naš otac, naš vođa, naš učitelj nije više živ – uzdiše naša kršćanska omladina, učenica njegova. Za svojim velikim sinom plače naša sveta Crkva, plače naša Domovina. Svi plačemo za njim, za ljubimcem Boga i naroda našega. I Gospod je naš plakao nad grobom prijatelja svoga. Boj, što ga je Mahnić započeo s liberalizmom u potpunoj osamljenosti protiv svih sila našega javnoga života, taj boj jednoga čovjeka protiv zaostalosti i predrasuda cijeloga naroda, pa konačna pobjeda toliko silnoga čovjeka, jest prizor koji do u dno potresa dušu naše katoličke mladeži uvijek kad god ona na to pomisli. Znanje dr. Antuna Mahnića, njegova neodoljiva energija, njegovo neslomljivo pouzdanje u snagu kršćanske misli, jest izvor svemu idealizmu naše omladine, naše duševne nove generacije. Najviše što može na tom svijetu izvršiti jedan čovjek, izvršio je dr. Antun Mahnić. On se sav dao i žrtvovao katoličkoj ideji. Sve svoje sposobnosti, sve svoje misli, svoje zdravlje, svoje živce, sve svoje vrijeme, svoje srce, sav svoj temperament dao je u gradnju velebnoga Hrama u slavu Boga. Podupro je doista Hram Božji. I zato Bog, Sudac živih i mrtvih – ja sam u to uvjeren – skida danas mitru s njegove glave i meće mu na glavu krunu vječnoga života; uzima iz ruku njegovih danas biskupski štap i daje mu palmu vječite slave. O slava ti, presjajna luči u Hramu Svevišnjega. Predragi naš oče, naš vođo, naš učitelju, brate i prijatelju naš, s Bogom ostaj, s Bogom, premila dušo naša. Živi s Kristom. Počivaj u miru svetom. Amen. « (Čas, XV., 264.–67.)

Poslije svete mise četiri su biskupa podijelila po crkvenom obredu svečano odrješenje. Zatim su seniori i akademičari mrtvo tijelo prenijeli na mrtvačka kola. Žalobna je povorka od više tisuća rastuženih sudionika kroz Novu Ves krenula prema crkvi sv. Ivana. Vodio ju je nadbiskup ljubljasnki Anton Bonaventura Jeglič uz asistenciju tršćanskog biskupa dr. Andreja Karlina i đakovačkog Antuna Akšamovića. Na čelu povorke stupali su orlovi s barjacima, iza njih katoličko đaštvo, seniori, vjerska društva, redovno i svjetovno svećenstvo, mrtvačka kola s počasnom stražom. Iza lijesa su se svrstali pojedini izaslanici, rođaci, predstavnici vojnih i civilnih vlasti, razna društva i mnogobrojni vjernici.

Duh Tvoj ostaje i ostat će među nama, učenicima Tvojim, i mi Ti na ovom posljednjem putu obećajemo da ćemo ga čista i neokaljana predavati od generacije do generacije, da ga čuvaju kao dragocjen amanet

Pred crkvom sv. Ivana u Novoj vesi ponovno je tijelo blagoslovljeno. Nakon toga se bogoslov Nikola Kolarek oprostio u ime Đačke lige: »Mrtvi otac katoličkog đaštva neće zamjeriti da mu njegovi najmiliji, prije nego predamo umorne kosti na vječni počinak, kažu topli hvala za sve i reknu mu posljednji ‘zbogom’. Učenici bez uzor-učitelja, sirote bez oca, stojimo danas mi predragi sinci i kćerke, kako nas apostrofira u mariborskoj poslanici, s bolom u srcu, žalošću u duši, pred mrtvim tijelom dr. Antuna Mahnića. Mrtvi naš učitelju i oče! Zauvijek ugasnuše bistre oči Tvoje, zanijemiše usta Tvoja, a posvećena se desnica Tvoja neće više dizati da blagoslivlje vjernu djecu Tvoju. Duh Tvoj ostaje i ostat će među nama, učenicima Tvojim, i mi Ti na ovom posljednjem putu obećajemo da ćemo ga čista i neokaljana predavati od generacije do generacije, da ga čuvaju kao dragocjen amanet. Obećajemo Ti da ćemo ići putovima kojima si nas Ti učio te nećemo klonuti dok do kraja ne izvedemo zavjetnu misao Tvoju: kršćanskog preporoda Tvoga naroda.« (Zora – Luč XXV., 140: 1).

Cijelim putem od Kaptola do Mirogoja pjevao je zbor franjevačkih bogoslova. Fra Ignacije Radić o tome će danu zapisati: »Sipila je tiha kiša, kao da samo nebo plače. Sitni je snijeg bjelinom pokrio zemlju kao da je i ona htjela posvjedočiti bjelinu pokojnikove duše, koja je u bijeloj haljini krsne nevinosti stupila pred svoga Stvoritelja. Tako ga njegovi najmiliji otpratiše do Mirogoja.«

Tu se od njega oprostiše u ime seniorata Stanko Banić, dr. Josip Srebrenić (kasnije Mahnićev nasljednik – biskup krčki) u ime Slovenaca, sveučilištarac Vidovec u ime slovenskog đaštva.

I naša je Krčka biskupija imala svoje predstavnike na sprovodu Sluge Božjega. Bio je to pop Mate Milovčić, župnik iz Baške koji je potresnim govorom oprostio od svoga biskupa. Do danas su nam ostale u sjećanju one upečatljive riječi koje će se ostvariti tek 2002. godine: »Krčani neće mirovati dok mrtvi ostatci njihova natpastira ne budu našli svoj trajni počinak u oslobođenom Krku.« Oslobođenje se odnosi se na oslobođenje od talijanskog okupatora.

Poslije svega toga kaptolska je grobnica primila u svoje krilo novog stanovnika sve do 1929. godine kada je tijelo Sluge Božjega bilo preneseno u novoizgrađenu kapelu Gospe Bezgrešne na zagrebačkom Ksaveru gdje ga kao svoga prijatelja i pastira primiše njegovi suradnici i prijatelji franjevci trećoredci.

Mahnićeva je čistoća vjere bila svima nama, njegovim suvremenicima i pomagačima, prava luč, koja nam je visoko sjala protiv tame modernog poganstva i natruhe ili „kukolja zloga neprijatelja“

Za ponovni ukop i prijenos posmrtnih ostataka biskupa Mahnića za Mirogoja na Ksaver ponovno se upriličio svečani i dostojanstveni skup u kojem su sudjelovali još živi Mahnićevi suvremenici, posebno starije generacije koji su sami nazočili smrti i sprovod u 1920. godini, a sada i novi đaci, oni koji su slušali govoriti o ‘ocu, svecu i mučenik’ biskupu Mahniću. Tom je prigodom Mahnićevac i glazbenik Božidar Širola uglazbio svečani rekvijem na staroslavenskom jeziku koji se je pjevao na misi zadušnici na Ksaveru dok su Mahnićevo tijelo ponovno položili u grob. Tada je isusovac o. Alfirević u prigodnom govoru rekao: »Mahnićeva je čistoća vjere bila svima nama, njegovim suvremenicima i pomagačima, prava luč, koja nam je visoko sjala protiv tame modernog poganstva i natruhe ili „kukolja zloga neprijatelja“. Mahnićeva riječ bila nam je sigurna; tražili smo je i uvažavali.« (Katolički svećenik).

U tom će grobu njegovo tijelo biti sve do 23. studenog 2002. godine, kada će svečano biti preneseno u Krk i položeno u novi grob u krčkoj katedrali. Time će se ostvariti one riječi popa Mata Milovčića iz 1920. godine: »Krčani neće mirovati dok mrtvi ostatci njihova natpastira ne budu našli svoj trajni počinak u oslobođenom Krku.«

Nisam poznavala osobno biskupa Mahnića. Poznajem ga tek iz slika. Tamne oči pod umnim čelom i siedom kosom odaju svu dubinu njegova velikog lika. Pa ipak se jednom sretoh s velikim biskupom. Bilo je to nekoga kišnog prosinačkog dana, kad je ‘div s Jadrana’ počivao mirno i sabrano u tišini nadbiskupske kapelice u Zagrebu. 14. prosinca 1920. ‘div sa Jadrana’ smirio se na Srdcu Božjemu.

(Službenica Božja Marica Stanković)