Budi dio naše mreže

Sluga Božji biskup Antun Mahnić: Oproštaj bliskih ljudi od teško bolesnog biskupa (2/5)

U godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, koja se u Krčkoj biskupiji slavila od 14. prosinca 2019. pa do 14. prosinca 2020. pod geslom Mahnićeve sintagme "Više svjetla", Postulatura sluge Božjega željela je širu javnost upoznati s djelom i svetim životom ovog sluge Božjega. Na samom završetku obilježavanja obljetnice donosimo feljton koji će nam još malo bolje pomoći upoznati njegov sveti lik.

/ HKM

Feljton pripremio postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića vlč. Saša Ilijić

Budući je bolest napredovala, u rujnu se mjesecu biskup Antun Mahnić vraća ponovno u Zagreb. Nadbiskup Bauer primio ga je na svoj dvor na Kaptolu odakle su upućivao na liječenje, ovaj put u Varaždinske toplice. Ondje je kako piše Radić liječnik konstatirao neizlječivu bolest raka na prostati koji se nije dao operirati. Mnogi su bolesnog biskupa obilazili na dvoru zagrebačkog nadbiskupa, a među njima ćemo izdvojiti neke:

Hrvatski ban Matko Laginja često je navraćao biskupu u posjet, te mu ponudio svoj osobni automobil kako bi njime mogao u teškom bolesničkom stanju odlaziti u Varaždinske toplice na liječenje.

Oproštaj od katoličkog đaštva

Među mnogima koji su ga željeli još jednom susresti bila je njegova mladež. Iz dostupnih zapisa i sjećanja znademo kako su mu u posjet došli predstavnici mladih muške i ženske đačke lige. Mladi svjedoče: »Poljubismo ga u ruku i rekosmo mu da mu za sedamdesetgodišnjicu umjesto zlata i srebra dajemo nekoliko tisuća svetih pričesti koje smo u te dane prikazali Providnosti, što nam je dala dobroga oca. Stiskao je zube i krio osjećaje srca, ali suze što su skliznule niz lice odale su borbu oca i vođe. Otac je pobijedio.

Stiskao je zube i krio osjećaje srca, ali suze što su skliznule niz lice odale su borbu oca i vođe

‘Hvala vam, što ste me se sjetili sv. pričešću. Meni ide nabolje, ali polagano. Doskora ću stići na svoje otoke i tamo ću se brzo oporaviti. Liječnici kažu da ću za tri tjedna tamo sasvim ozdraviti. Moji će me otoci brzo izliječiti. Samo da mogu što prije otputovati a onda ću se opet povratiti k vama.’ Govorio je ispresijecano. Bol je morala biti strašna jer biskup je prestao govoriti.«

Oproštaj sa svećenicima Krčke biskupije

Iako je osjećao da mu se ovozemni život bliži kraju, Sluga je Božji čeznuo vratiti se na Krk u svoju rezidencije, no to mu u takvom teškom zdravstvenom stanju nije bilo moguće. Vijest o teškom stanju svoga pastira primili su i njegovi svećenici Krčke biskupije koji se odlučiše zaputiti u Zagreb kako bi ga posjetili i s njime se oprostili. Tako su dana 20. studenog 1920. na put preko Šila, Crikvenice, Bakra pa sa Sušaka vlakom do Zagreba krenuli kanonik Jakov Dminić, Dr. Josip Palčić i fra Ignacije Radić. O tome susretu fra Ignacije ovako zapisuje: »Kod bolesnika je nastupila mala olakšanje te svog dragog biskupa nađemo prilično raspoložena. Kad nas ugleda, upalo mu se lice zasja posebnom radošću, a svijetle su oči kazale više negoli je mogla kazati i jedna njegova riječ. Uzalud je pokušao ustati i sjesti u naslonjač. S nama je razgovarao vrlo ljubazno, iako se razabiralo da mnogo trpi. Okretao je glavu desno i lijevo, rukama je gestikulirao. Bilo je očito da nam želi mnogo toga kazati, ali nije mogao. Suza se zacaklila na uvijek svijetlim i dubokim njegovim u očima. Šutjeli smo, ali što je šutnja u tom času značila? Moradosmo se udaljiti. Sestra milosrdnica, koja ga je njegovala, rekla nam je da bolesnik silno trpi i da se po noći, kad misli da svi spavaju, čuju jecaji: Isuse, Isuse! Jednom je tako jako zavikao da mu se ona primakla i počela ga tješiti Isusovim mukama na križu. „Da, da“, odgovorio joj je biskup, „ali i on je vapio i vikao: ‘Oče moj, Oče moj, zašto si me ostavio’«

Bilo je očito da nam želi mnogo toga kazati, ali nije mogao. Suza se zacaklila na uvijek svijetlim i dubokim njegovim u očima

Mahnićev suradnik u organizaciji Hrvatskoga katoličkog pokreta, svećenik Fran Binički iz Široke Kule u Lici, 29. listopada 1920., uputio je ‘bolesnom ocu’ pismo u kojem piše: »Dugo sam se nadao da ću još ugledati Vašu Presvijetlost, nažalost čitam da se Vi spremate u Vječnost da kanite ostaviti ne samo svoje stado na Krku već i golemu vojsku kojoj ste bili vođom. Znam Presvijetli da ste Vi spremni, jer ste kao pravi Apostol željeli da budete s Kristom. Ali mi nismo spremni, nismo. Vaši učenici u neprilici na mukama. Vi morate platiti duh što ga plaćaju sva djeca Abrahamova, ali što će Vaša duhovna djeca bez Vas, bez svoga oca i vođe!? […] Zato bi, oče bilo dobro, da sada na pragu vječnosti ostavite oporuku hrvatskome episkopatu i mladeži pa i svemu narodu hrvatskoslovenskome. Dobro bi bilo nas vaše učenike još jednom opomenuti da ostanemo vjerni Vašim načelima, bolje Kristovim načelima, što ste ih Vi propovijedali i branili, a episkopatu da stavite na srce da zakriljuje Vaše učenike. […] Iskreno sam Vas cijenio i štovao i ljubio od srca kao rođenog oca, zato mi i plače srce na pomisao da Vas više neću ugledati.«

Fra Ignacije Radić o svome posljednjem susretu s biskupom Mahnićem

Fra Ignacije je kroz sedam godina bio Mahnićev ispovjednik. O svome posljednjem susretu fra Ignacije će zapisati: »Stupih u bolesničku sobu. Pokleknuh do bolesničke postelje, prihvatih ruku da je poljubim. „Nemojte, nemojte“, reče, „blatna je.“ Dakako da ga nisam poslušao. Zametnusmo razgovor o prilikama na Krku nastalima iza Rapalskog ugovora i pripojenja otoka novoj riječkoj državi. Dobro sam zapamtio biskupove riječi: „Uvijek sam smatrao svojom dužnošću da branim prirodna prava našega naroda.“

Ta znao sam da se nalazim pred patničkim krevetom velikoga Mahnića, velikoga trpnika, za me pravoga sveca

Zatim ga zamolih blagoslov za moje svjetovne trećoredce. „Blagoslovite ih (nije rekao: blagoslivljam ih) i recite im da se Boga boje.“ Znajući da se nalazim pred umirućim svecem, zamolih ga da blagoslovi i mene, svoga nevrijednog štovatelja i pomoćnika. Biskup se nenadano trgne i tresući se od uzbuđenja reče: „Nemojte, nemojte. Oprostite, ako sam vas uvrijedio…“

Poniknuh glavom duboko ganut tolikom poniznošću i dobrotom. Svetoga biskupa uvijek sam duboko štovao i iskreno ljubio. Nikada ga se nisam bojao, a još manje izbjegavao, ali ovaj posljednji čin u njegovu životu ostavio je u mojoj duši dubok dojam, koji se neće nikada izbrisati. Ta znao sam da se nalazim pred patničkim krevetom velikoga Mahnića, velikoga trpnika, za me pravoga sveca. Sa suzama ostavih sobu, a da ga živa više nikada ne vidjeh.«

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja