Od Dobrilina se imenovanja biskupom očekivalo da stane na kraj brojnim nepravilnostima što su kočile svekoliki napredak biskupije, s na uglavnom nerazvijene ruralne dijelove, u kojima su svećenici često bili jedini koji su mogli potaknuti pridržavanje kršćanskih načela, ali i državnih zakona.

U Dobrilinoj se poslanici na hrvatskome jeziku neizbježno upozoravalo puk na pokornost crkvenim pastirima i svjetovnim vlastima te na što potpuniji kršćanski život unutar vlastite župe, bilo da je riječ o redovitom sudjelovanju u bogoslužju, bilo o sakramentima i drugim očitovanjima kršćanstva uklopljenim u svakodnevicu. Kao jedan od dodijeljenih im svećenika, ukazivao je narodu kako je poštovanje spram duhovnika obostrano nužno:

jer smo mi vaši skerbni pastiri, koji ćemo jednom težak razlog dati od dušah vaših Isusu, verhovnomu našemu i vašemu pastiru, hoćete vi biti krotke ovčice, koje glas svoga pastira radostno poslušaju, ter njih po zdravih pašah spasiteljnoga nauka virno slide; kad smo mi polag volje Božje vaši duhovni likari i sudci, koji vam moramo kadkad i žuhke likarije podavati, i vas vrimenitoj pedepsi podverći, da vas od duhovnih bolestih i od smerti vikovite oslobodimno.

Talijanska poslanica donosi poziv na suradnju činovnicima i glavarima općina te inteligenciji, ukazujući na njihov neosporan utjecaj na mnoštvo. Nastupne poslanice ostale su jedinstvenima, kako po opisanoj razlici u sadržaju, tako i nastojanjem da se što više približi puku i kleru te na taj način, kroz suradnju i povjerenje, oblikuje čvrst temelj aktivnostima što su stajale pred njim.

Već nekoliko dana po svečanom ustoličenju, točnije 29. svibnja 1858., Dobrila je okružnicom još jednom najavio skorašnju kanonsku vizitaciju. Okružnica je većim dijelom posvećena razlozima zbog kojih crkveni zakoni propisuju redovite biskupske vizitacije, a Dobrila ih ekstenzivno citira „zbog sebe, klera i naroda“.

Između četiri točke u kojima je sažet smisao biskupskoga pohoda, a to su uvid u upravljanje pojedinim crkvama u materijalnom i duhovnom pogledu, poticanje ćudorednoga života u narodu, rješavanje pitanja koja su u isključivoj nadležnosti biskupa i podjela sakramenta krizme, posebna je pažnja posvećena ovoj potonjoj.

Odredbe Peteanijeve okružnice temelj su napomenama kako se mogu krizmati samo oni koji su navršili sedam godina, temeljito su poučeni u kršćanskoj doktrini i pripravljeni su sakramentom ispovijedi, te da su „u ovim opasnim vremenima zabranjene bilo kakve gozbe i nepotrebni troškovi“.

Da bi se što potpunije i što brže upoznao s dijecezanskim prilikama, novi je biskup obišao čitavu Porečku i Pulsku biskupiju, dok je u kasnijem razdoblju, kako je i uobičajeno, svake godine obilazio trećinu teritorija. Kako je i na biskupskoj stolici nesumnjivo nastavio iskazivati ozbiljnost u vršenju svojega poziva i iskrenu pobožnost kao i tijekom tršćanskih godina. Utvrđuje činjenicu da je stanje biskupije, teže no što je mogao pretpostaviti. Ne okolišajući, a još manje pribjegavajući zavaravajućem uljepšavanju, Dobrila već u prvim rečenicama ističe da „mora s tugom ustvrditi, kako je vjersko-moralno stanje pučanstva sve prije no zadovoljavajuće.“

Pripremio vlč. Darko Zgrablić za Hrvatski katolički radio prema knjizi Mihovila Dabe „Sve za Boga, vjeru i puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“.