Netom što je primio informaciju o imenovanju biskupom, Juraj Dobrila uputio je molbu caru Franji Josipu I. da umjesto njega netko drugi bude uzdignut na taj položaj, dvojeći oko vlastite sposobnosti za obnašanje tako složene dužnosti. Sumnje proizišle iz skromnosti raspršio je sam vladar pozivajući se na Božju providnost u koju se novoimenovanom biskupu valja pouzdati.

Dobrila je to ovako opisao:

Dne 16. studenoga 1857. sam se zahvaljivao premilostivomu caru na podijeljenoj mi biskupskoj časti dokazujući mu da se ja nipošto ne mogu oprtiti tolikim bremenom; na to odvrati mi Njegovo veličanstvo: „Istriji treba pomoći, vi znate tamošnje jezike; idite i trudite se pa će biti Bog s vami.“

Nakon posvećenja u Gorici, 17. svibnja 1858. svečano je ustoličen u Poreču.

Priprava klera za dolazak novoga biskupa počela je barem dvadesetak dana prije Dobrilina porečkoga ustoličenja. Iako još u Trstu, Dobrila je očito već ozbiljno promišljao svoje prve aktivnosti u povjerenoj mu biskupiji jer je obavijesti o ustoličenju i skoroj vizitaciji dodan i podsjetnik čitavom svećenstvu, vezan uz kvalitetnu poduku mladeži u vjeri, s obzirom na to da je integralnim dijelom biskupskih vizitacija bila i podjela sakramenta krizme.

Svečanom ustoličenju u porečkoj katedrali prethodile su i nastupne poslanice na hrvatskom i talijanskom jeziku, datirane 16. svibnja 1858. godine.

Poznavatelji Dobriline pastoralne djelatnosti prepoznaju natruhe intimnijega pristupa istarskim Hrvatima negoli žiteljima talijanske narodnosti, eksplicirajući da je u poslanici na hrvatskom jeziku biskup „dao oduška svojim nacionalnim osjećajima“, dok se u onoj na talijanskom jeziku „osjeća nešto drukčiji, službeniji, ton“.

Postavi li se, međutim, u prvi plan Dobrilino nesumnjivo poznavanje istarskih narodnih i društvenih prilika, vjerojatnijim se čini da je ova razlika motivirana već navedenim neujednačenim razvojem gradskoga i seljačkoga svijeta.

Pastirsko pismo biskupa Dobrile na hrvatskome jeziku obraća se čitatelju, a još češće – uzme li se u obzir stupanj nepismenosti u onodobnoj ruralnoj Istri – slušatelju, jezikom kojim će desetljeće kasnije biti oblikovan sadržaj Naše sloge, odnosno stilom primjerenim tradicionalnom, slabo obrazovanom seljačkom sloju.

Sredinom 19. stoljeća, hrvatski vjernici u Porečkoj i Pulskoj biskupiji iznimno su se rijetko susretali s pisanom riječju na materinjem jeziku, a poveže li se nastupno Dobrilino obraćanje sunarodnjacima s njegovom poznatom skrbi za širenje pismenosti i tiskovina, moguće je naslutiti namjeru da upućena poruka pronađe put do što većega dijela vjerničke zajednice prisnim, prijateljskim pristupom.

S druge strane, talijanska poslanica sadrži dijelove namijenjene građanskom sloju, intelektualcima i činovnicima među kojima je pismena komunikacija bila znatno dostupnija i uvrježenija.

Dobrilina identifikacija sa seoskim dijelom stanovništva, kojem je rođenjem pripadao, vidljiva je na početku poslanice, kada biskupsku čast na koju je uzdignut tumači kao priznanje čitavoj ruralnoj Istri:

Kad pomislim na pošteni, ali siromašni kmetski stališ, od kojega potičem, verlo se veselim, da su sveti Otac Papa i naš Presvitli Cesar po mojem uzvišenju Vas, predraga bratjo, vele počastili! Ali kad promislim veliku uzvišenost i pogibelnost biskupskoga dostojanstva, popade me strah i trepet: jere, kako sv. Paval piše: ‘Biskup triba da je bezopačan, blag, pošten, pravedan, svet, čis’, a ja znam da sam slab, nevoljan i nedostojan tako visoka i teška dostojanstva.

Pripremio vlč. Darko Zgrablić za Hrvatski katolički radio prema knjizi Mihovila Dabe „Sve za Boga, vjeru i puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“.