Ususret svečanom prijenosu posmrtnih ostataka biskupa Jurja Dobrile u porečku katedralu, Eufrazijevu baziliku, 17. siječnja, iz dana u dan pobliže upoznajemo njegov život, njegove misli, njegovu važnost i veličinu. Iako ga prepoznajemo kao zaslužnika, pitanje je što konkretno znamo o njemu. Neka nam ovi dani budu prilika da ga bolje upoznamo i usvojimo ono što je živio.
O imenovanju biskupom sam Juraj Dobrila piše:
Dne 16. studenoga 1857. sam se zahvaljivao premilostivomu caru na podijeljenoj mi biskupskoj časti dokazujući mu da se ja nipošto ne mogu oprtiti tolikim bremenom; na to odvrati mi Njegovo veličanstvo: „Istriji treba pomoći, vi znate tamošnje jezike; idite i trudite se pa će biti Bog s vami.“
Nakon posvećenja u Gorici, 17.svibnja 1858. svečano je ustoličen u Poreču.
Priprava klera za dolazak novoga biskupa počela je barem dvadesetak dana prije Dobrilina porečkoga ustoličenja. Iako još u Trstu, Dobrila je očito već ozbiljno promišljao svoje prve aktivnosti u povjerenoj mu biskupiji jer je obavijesti o ustoličenju i skoroj vizitaciji dodan i podsjetnik čitavom svećenstvu, vezan uz kvalitetnu poduku mladeži u vjeri, s obzirom na to da je integralnim dijelom biskupskih vizitacija bila i podjela sakramenta krizme.
Svečanom ustoličenju u porečkoj katedrali prethodile su i nastupne poslanice na hrvatskom i talijanskom jeziku, datirane 16. svibnja 1858. godine.
Poznavatelji Dobriline pastoralne djelatnosti prepoznaju natruhe intimnijega pristupa istarskim Hrvatima negoli žiteljima talijanske narodnosti, eksplicirajući da je u poslanici na hrvatskom jeziku biskup „dao oduška svojim nacionalnim osjećajima“, dok se u onoj na talijanskom jeziku „osjeća nešto drukčiji, službeniji, ton“.
Postavi li se, međutim, u prvi plan Dobrilino nesumnjivo poznavanje istarskih narodnih i društvenih prilika, vjerojatnijim se čini da je ova razlika motivirana već navedenim neujednačenim razvojem gradskoga i seljačkoga svijeta.
Pastirsko pismo biskupa Dobrile na hrvatskome jeziku obraća se čitatelju, a još češće – uzme li se u obzir stupanj nepismenosti u onodobnoj ruralnoj Istri – slušatelju, jezikom kojim će desetljeće kasnije biti oblikovan sadržaj Naše sloge, odnosno stilom primjerenim tradicionalnom, slabo obrazovanom seljačkom sloju.
Sredinom 19. stoljeća, hrvatski vjernici u Porečkoj i Pulskoj biskupiji iznimno su se rijetko susretali s pisanom riječju na materinjem jeziku, a poveže li se nastupno Dobrilino obraćanje sunarodnjacima s njegovom poznatom skrbi za širenje pismenosti i tiskovina, moguće je naslutiti namjeru da upućena poruka pronađe put do što većega dijela vjerničke zajednice prisnim, prijateljskim pristupom.
S druge strane, talijanska poslanica sadrži dijelove namijenjene građanskom sloju, intelektualcima i činovnicima među kojima je pismena komunikacija bila znatno dostupnija i uvrježenija.
Dobrilina identifikacija sa seoskim dijelom stanovništva, kojem je rođenjem pripadao, vidljiva je na početku poslanice, kada biskupsku čast na koju je uzdignut tumači kao priznanje čitavoj ruralnoj Istri:
Kad pomislim na pošteni, ali siromašni kmetski stališ, od kojega potičem, verlo se veselim, da su sveti Otac Papa i naš Presvitli Cesar po mojem uzvišenju Vas, predraga bratjo, vele počastili! Ali kad promislim veliku uzvišenost i pogibelnost biskupskoga dostojanstva, popade me strah i trepet: jere, kako sv. Paval piše: ‘Biskup triba da je bezopačan, blag, pošten, pravedan, svet, čis’, a ja znam da sam slab, nevoljan i nedostojan tako visoka i teška dostojanstva.
Pripremio vlč. Darko Zgrablić za Hrvatski katolički radio prema knjizi Mihovila Dabe „Sve za Boga, vjeru i puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“.