U izboru novoga porečkog i pulskog biskupa tršćanski namjesnik se pozvao na ljubljanskog i tršćanskog biskupa te opisujući nepovoljne okolnosti koje čekaju budućega pastira, ističući kako je pokojni biskup Peteani, „koji je biskupiju preuzeo u vrlo zanemarenom stanju, sa svoje strane doista ispunjavao sve dužnosti, ali nije posjedovao dovoljno snage kako bi ojačao osjećaj dužnosti kod tamošnjeg klera, a također, zbog njegovog nepoznavanja slavenskog jezika slavenske škole posebno zaostaju; novi biskup mora biti dorastao ispravljanju ovih loših okolnosti.“

Opisani preduvjeti i činjenica da je Juraj Dobrila jedini beziznimno spomenut među prijedlozima trojice crkvenih velikodostojnika koji su uzeti u obzir, naveli su namjesnika da ga i on spozna kao najprihvatljiviju osobu za obnašanje kompleksne biskupske službe.

Konačno, u tom ga je uvjerenju posebno učvrstilo pozitivno mišljenje Dobrili nadređenoga tršćanskog biskupa. Nakon navedenih stavova, iz kojih je proizlazila višestruka Dobrilina osposobljenost za preuzimanje ujedinjene Porečke i Pulske biskupije, opterećene nemalim problemima, ni ministarsko mišljenje nije moglo biti drugačije.

Osim što su u njemu sažeti osnovni naglasci iz prikupljenih izvješća, nekoliko istaknutih pojedinosti zaslužuje posebnu pozornost.

Naglašena važnost izbora sposobnoga biskupa i u državnom pogledu, sročena je u zaključku izvješća konstatacijom kako Dobrila rođenjem pripada Istri i u potrebnoj mjeri poznaje duhovnike koji će mu biti na raspolaganju, kao i lokalne društvene odnose.

Pri oblikovanju ministarskoga stava u izboru za biskupa očito je uzeta u obzir i ocjena Dobrilina djelovanja iz 1854., sročena prigodom postavljanja za katedralnoga župnika, jer je ponovljeno kako je tršćanski svećenik visoko poštovan u Pokrajini, što je zaslužio primjernim načinom života i posebno time što se angažirao ne samo u olakšavanju siromaštva, nego i oko duhovnoga oporavka seoskoga puka potrebnoga obrazovanja.

Ipak, najviše pažnje zaslužuje ministrova ocjena da je Dobrila „u najboljoj životnoj dobi i uživa dobro zdravlje; stoga je u stanju u ovoj nevelikoj biskupiji dugo i s lakoćom izvršavati biskupsku dužnost u pogledu kanonskih vizitacija i u potpunosti ukloniti dosadašnje teškoće unutar dijeceze.“

Tijekom idućih četvrt stoljeća Dobrila će kanonskim vizitacijama pristupati neuobičajenom marljivošću i žarom, a iscrpan uvid u potrebe pojedinih dijelova povjerenih mu biskupija zrcalit će se u svakoj od sastavnica njegova promišljenoga, na čvrstom svjetonazoru utemeljenoga djelovanja.

U skladu s Konkordatom, nakon što su se oko njegova izbora usuglasile svjetovne i crkvene vlasti, biskupom je Dobrilu imenovao car Franjo Josip I. 12. listopada 1857., a koncem godine, točnije 21. prosinca, papa Pio IX. potvrdio je imenovanje.

Opisana je Dobrilina molba caru, netom što je primio informaciju o imenovanju biskupom, da bi umjesto njega netko drugi bio uzdignut na taj položaj, dvojeći oko vlastite sposobnosti za obnašanje tako složene dužnosti. Sumnje proizišle iz skromnosti raspršio je sam vladar pozivajući se na Božju providnost u koju se novoimenovanom biskupu valja pouzdati.

Pripremio vlč. Darko Zgrablić za Hrvatski katolički radio prema knjizi Mihovila Dabe „Sve za Boga, vjeru i puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“.