Juraj Dobrila je po povratku sa studija u Beču, postavljen za kapelana i propovjednika na njemačkom jeziku u najvećoj tršćanskoj župi sv. Antuna Novog, te potom za vjeroučitelja i ravnatelja ženske osnovne škole. Sa željom da bolje upozna skorašnje duhovnike svoje biskupije, biskup Legat otvara omanje sjemenište za bogoslove Tršćansko-koparske biskupije na posljednjoj godini.

Osim što je Juraj Dobrila ondje postavljen za profesora pastoralne teologije, povjerena mu je dužnost ravnatelja novoosnovane institucije te je sa sjemeništarcima živio pod istim krovom i bio najodgovorniji za njihov napredak.

Jedan od njih, kasniji bliski suradnik i još kasniji nasljednik na tršćanskoj biskupskoj stolici, Andrija Šterk, opraštajući se početkom 1882. od pokojnog biskupa Dobrile nije propustio podsjetiti:

Mi, svećenici koji smo imali liepu sreću dovršiti pod njegovom vodstvom svete bogoslovne nauke, ne znamo čemu da se više divimo, da li opaznosti i opreznosti mudra Ravnatelja ili revnosti i brižljivosti učena Profesora: što da više cijenimo da li skrb i brigu dobra i ljubezniva otca, ili razgovornost da nereknem prijateljstvo rođena brata.

Nakon što je pet godina revno upravljao sjemeništem, Dobrila je 1854. izabran među devetoricom kandidata kao najdostojniji na mjesto župnika i kanonika tršćanske stolne crkve sv. Justa.

Njegova neumorna aktivnost proširena je na čitavo pučanstvo Istre, jer se, koliko mu njegov položaj dopušta, ne upušta samo u ublaživanje siromaštva nego se postojano brine oko duhovnog rasta njegovoj seoskog puka potrebnog obrazovanja na religioznoj osnovi.

Tršćanske godine Jurja Dobrile mogu se potpuno opisati tek ako se obrati pažnja na neumornu aktivnost te na sastavnice njegova djelovanja nadahnute isključivo unutarnjim nagonom što ga je poticalo na poboljšanje položaja najslabijih i zanemarenih, potrebnih pomoći u materijalnom i duhovnom pogledu.

Životni uvjeti ruralne Istre sredinom 19. stoljeća još su izrazito ovisili o slučaju, odnosno o rodnim ili nerodnim godinama, a preduga suša ili jača tuča učas su mogle obezvrijediti trud uložen u poljodjelske radove.

Dobrila se 1850. snažno angažirao u prikupljanju pomoći među tršćanskim građanstvom za izgladnjele žitelje poluotoka. Jednako je skrbio i za gradsko stanovništvo.

Andrija Šterk navodi kako 1855. kada je „kratelj“ (kolera) „danomice kosio na stotine ljudi svake dobi i stališa, viđali bi ga trčati od vratiuh do vratiuh, od bolnika do bolnika, gdje pravom kršćanskom ljubavlju i požrtvovnošću pripravlja na težak put umirajuće, a bodri, tješi i darežljivom rukom kriepi udovice i sirotice, nevine žrtve strašne pošasti“.

Između ta dva primjera skrbi za seoske i gradske nevoljnike dovedene do ruba egzistencije, smjestio se, kronološki gledano, najpoznatiji i najdugovječniji rezultat Dobriline brige za duhovne potrebe zapuštenijeg dijela vjernika, onoga hrvatske i slovenske narodnosti, što je većim dijelom nastanjivao ruralne dijelove primorskih biskupija.

Riječ je o molitveniku naslova „Otče, budi volja tvoja! Molitvena knjiga s podučenjem i naputjenjem na bogoljubno življenje. Iz Njemačkog preveo i mnogimi drugimi molitvami i Dodatkom za mornare umnožio Dr. Juraj Dobrila“.

Pripremio vlč. Darko Zgrablić za Hrvatski katolički radio prema knjizi Mihovila Dabe „Sve za Boga, vjeru i puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“.