Budi dio naše mreže

Sluga Božji Aleksa Benigar - "U Kini misijskim poletom svetog Pavla" (5/10)

Ususret spomendanu sluge Božjeg Aleksa Benigara, 1. studenog, u dogovoru s Hrvatskom franjevačkom provincijom sv. Ćirila i Metoda objavljujemo feljton u deset dijelova o njegovom životopisu.

/ bg

“Želio sam biti misionar na prvoj liniji” – piše Aleksa u više navrata svojim bližnjima, no poslušnost mu je dodijelila zadaću prividno manje važnu. U Hankowu se otvaralo regionalno sjemenište. Tu je bio potreban dobar profesor teologije za formaciju dijecezanskih i franjevačkih bogoslova koji će kasnije kao svećenici biti poslani u različite misije kineskoga područja. Za Aleksu su odredbe poglavara izraz Božje volje iako je bio želio ići od sela do sela propovijedajući evanđelje, donosi portal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

U pismu majci od 25. siječnja 1930. piše: “Moja mladenačka želja bila je poći u Kinu kao obični misionar obilaziti sela, propovijedati poput sv. Pavla, miriti duše s Bogom. Iako me taj ideal uvijek privlačio a sada ga ne mogu ostvariti, neka se vrši volja Božja! Ako mi nije dano ići stopama sv. Pavla, dao mi Bog ići onima svetih crkvenih učitelja, pa upravo mojeg krsnog imenjaka sv. Franje Saleškog.”

Aleksa je bio sretan što je mogao djelovati u toj velikoj zemlji budući da je u njoj još uvijek jako puno bilo onih koji nisu čuli za Isusa Krista. O tome piše majci 20. prosinca 1930.:

“Siromasi pogani ne znaju da je Bog postao čovjekom da nas spasi i učini u vječnosti sretnima. Strepe samo pred zlim dusima, a o Bogu Ocu koji nas očinski ljubi nemaju ni pojma. A ipak, kad čuju tu nauku, ona ih privlači.”

Interes Kineza za Katoličku crkvu ojačao je nakon dramatičnih događaja s početka 20. stoljeća. Franjevačke su misije ponovno procvale poslije Bokserskog ustanka godine 1900. koji je pobio oko 300 000 kršćana. Poslije Revolucije 1911. godine Kina se široko otvorila novim idejama i Zapadnoj kulturi. Godine 1912. broj se kršćana gotovo udvostručio. Trideset franjevačkih mučenika – svećenika, laika i časnih sestara – kanonizirano je 1. listopada 2000. godine.

S vremenom se uvidjelo da je bilo kontraproduktivno propovijedati evanđelje pod okriljem europskih moći i s naglaskom na djelovanju europskih misionara. Bilo je potrebno pristupiti Kinezima na kineski način te je godine 1926. šest biskupija ili apostolskih vikarijata povjereno kineskom kleru. Zahvaljujući toj ipak zakašnjeloj „dekolonizaciji” Crkve, nova evangelizacija donosila je obilne plodove. Od sedam stotina tisuća godine 1900. broj katolika narastao je do milijun i pol godine 1912. a do dva i pol milijuna godine 1930. kada Aleksa započinje dragocjeni rad na oblikovanju mladoga kineskoga klera.

Otvaranjem Kineza prema Zapadu 1911. godine pojavila se opasnost da narod zapostavivši staru religiju prihvati ateizam. Da bi je sačuvala od toga zla, Sveta je Stolica odlučila poslati u Kinu velik broj misionara. Iz različitih franjevačkih provincija poslani su mnogi novi misionari: Talijani, Amerikanci, Nijemci, Irci, Hrvati… Dvadesetih godina toga stoljeća formiranje klera doživjelo je kvalitativan napredak. Povećao se broj regionalnih sjemeništa u cijeloj Republici, od kojih su tri bila povjerena Franjevačkom redu. Ono u Hankowu godine 1930. razvilo se u filozofsko i teološko učilište u kojemu je tada bilo 27 bogoslova Kineza iz više apostolskih vikarijata. Unatoč činjenici da se Crkva u Kini posljednjih desetljeća osnažila, po dolasku u Kinu Aleksa nailazi na vrlo teške društvene i crkvene okolnosti zbog ratnoga stanja. Od Uskrsa 1930. oko grada Hankowa kruže boljševističke čete koje uhićuju kršćanske misionare, pale njihove škole, crkve i stanove. Koncem srpnja militanti su zauzeli glavni grad pokrajine Hunan u kojoj se nalazi Hankow. Sve što je u tom gradu pripadalo Europljanima opljačkano je. Spalili su palaču vlade i mnoge druge zgrade. Biskupovu rezidenciju i stolnu crkvu potpuno su opljačkali. Već nakon deset dana grad su ponovno zauzele državne čete no one boljševističke i dalje su prijetile gradu iz njegova okružja. Strah se uvukao i u Hankow. Vladine službe hvatale su dnevno 20 – 40 komunista, među kojima je bilo djece i mladih. Tko bi bio uhvaćen, bio bi pogubljen. Muškarce su strijeljali na ulicama, a djevojkama bi odsjekli glavu. Imućniji su otputovali iz grada, a drugi se nisu usuđivali izlaziti na ulicu poslije osamnaest sati. I u tako teškim okolnostima Aleksa se radovao što Bog čudesnim načinom čuva misionare i kršćane. To potvrđuje u pismu majci od 12. listopada 1930. jednim primjerom čiju je istinitost provjerio kod posve pouzdanih svjedoka. Naime, godine 1926. razbojnici su pljačkali na području susjednog apostolskog vikarijata (Šen-si), zadajući strah osobito kršćanima i misionarima. Pronio se najednom glas da ih je njihov vođa oduševio za napad na kršćansku općinu u Tung-yuan-fangu obećavajući im obilan plijen i mnogo djevojaka (u katoličkom sirotištu bilo ih je oko 200). Jedne noći vojnici su opkolili crkvene zgrade, postavili su ljestve i počeli se penjati da izvrše svoje zlodjelo. No na zidu koji je opkoljavao crkvene zgrade pojavio se velik broj vojnika. Kad su ih razbojnici vidjeli, preplašili su se i pobjegli. Zbilo se to u noći na 29. studenog, kada franjevci slave blagdan Svih svetih Franjevačkog reda, pa su to kršćani kasnije pripisali njihovu zagovoru. Nitko od kršćana ni misionara u tome trenutku nije bio svjestan opasnosti niti je znao što se događa. Vijest su proširili sami razbojnici dok su bježali. Premda su se događala i ubojstva pojedinih misionara te se broj mučenika povećavao, prepričavajući majci spomenuti događaj Aleksa ju je htio ohrabriti da se ne brine za njega jer sve misionare i vjernike Bog čuva.

Po dolasku u Kinu Aleksa je postao svjestan jako velikog broja nekrštenih osoba u toj zemlji kao i ogromnog teritorija na kojem bi trebalo „zasijati” Božju riječ. Stoga je želio da njegova Provincija preuzme misionarsko djelovanje na jednom dijelu kineskog teritorija, to jest da se skrbi za jednu „misiju”, kao što su to već činile neke druge provincije Reda manje braće. Na to potiče braću svoje Provincije. Fra Vendelinu Vošnjaku ovako piše godine 1931.:

“Sve provincije koje su dosad s požrtvovnošću darivale osoblje i materijalna sredstva dokazuju da bi i našoj Provinciji aktivno sudjelovanje u misijama osiguralo poseban Božji blagoslov.”

Iz Provincije nisu dolazila „pojačanja” u broju braće ali Aleksi dolazi materijalna pomoć. Osobito sa zahvalnošću prima krunice, sličice, kipiće, oltarnike. Majka mu je znala poslati komade odjeće koje je on predavao svojoj redovničkoj zajednici jer su franjevci, kako on sam kaže, „komunisti”, to jest oni kojima je sve zajedničko. Za vrijeme svojega boravka u Hankowu Aleksa je vršio ne samo službu profesora različitih teoloških disciplina u Regionalnom sjemeništu nego su mu povremeno bile povjerene u obližnjem franjevačkom samostanu i službe magistra franjevačkih bogoslova i novaka, kao i njihova duhovnika. Kao što su braća u Provinciji već prije bila prepoznala u njemu izvrsna odgojitelja zbog primjera njegova svetog života i dubokog iskustva molitve, to je prepoznato i u Kini te su mu ponovno povjerene te službe. Od bogoslova što ih je on odgajao neki će kasnije postati biskupi a poneki i hrabri mučenici. Nijedan od njih neće napustiti Katoličku crkvu da pristane uz takozvanu „Patriotsku crkvu” kojom je država htjela prekinuti povezanost Crkve u Kini sa Svetom Stolicom.

Aleksa je savjesno i predano vršenje svoje profesorske službe shvaćao i kao oblik pokore kojom se posvećuje Bogu. Ovako je zapisao u svojem dnevniku:

“Duboko sam ponižen svojom pogreškom: rasrdim se u školi kada đaci ne znaju lekciju. A ipak njihovo znanje djelomično ovisi o meni, ne samo o njima, jer nisam bio dostatno jasan u tumačenju, ne objasnivši točno tekst koji im valja naučiti. Preporučio sam dobrome Isusu po Blaženoj Djevici Mariji ovu odluku: – Bit ću jasan u tumačenju. – Prije predavanja molit ću se pet minuta pred Presvetim za svjetlo razuma đacima da me shvate i za blagost srca u ispitivanju. – U ispitivanju budno ću bdjeti nad ganućima gnjeva i odmah ću ih potpunom šutnjom ugušiti. – Neću se tužiti pred subraćom na svoje đake.”

Ključne riječi:
Aleksa Benigar

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja