U dogovoru s franjevcima iz Pazina, prenosimo isječke iz e-Duhovnih vježbi za korizmu 2021. Ako već niste, svakako preuzmite mobilnu aplikaciju e-duhovne vježbe za Android i iOS.

Priprava

Danas završavaš ove duhovne vježbe. Dugo su trajale i sigurno ti nije uvijek bilo lako. Možda je bilo i razdoblja u kojima ti razmatranja nisu bila osobito poticajna. Ipak, vjernost ti je pomogla da stigneš do ovoga dana. Neka ti i ovaj dan bude plodan.

Čitanje

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Marku (Mk 15,1-47)

Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. I upita ga Pilat: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš.« I glavari ga svećenički teško optuživahu. Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio.

O blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. I uziđe svjetina te poče od Pilata iskati ono što im običavaše činiti. A on im odgovori: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?« Znao je doista da ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. Pilat ih opet upita: »Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?« A oni opet povikaše: »Raspni ga!« Reče im Pilat: »Ta što je zla učinio?« Povikaše još jače: »Raspni ga!« Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.

Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine.

I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze.

Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski«. A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.

Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad side s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti.

A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.

I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.

A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«

Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.

A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob, koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata. A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.

Danas svrni svoju pozornost na zadnji odjeljak ovog evanđeoskog teksta. Promatraj Josipa iz Arimateje i dvije Marije. Pokušaj u mislima oživjeti događaje koji su tu opisani. Zamisli detalje tih događaja, kao da si očevidac.

Razmatranje

(…)

Ne znači li poraz ponekad pobjedu? Nije li tiho trpljenje, unutarnja pobuna, bespomoćno suosjećanje katkad stvarno oružje kojim se postiže promjena? Nije li onaj krvavi znoj ključ kojim su do kraja življene životne odluke? Nije li podnošenje napetosti ključ ljubavi i obiteljskog života? Nije li onaj trenutak u kojem priznajemo svoju bespomoćnost upravo trenutak u kojem na scenu ulazi Bog?

Zašto je to neophodno? Odgovor na ovo pitanje u središtu je sve mudrosti, čitave kršćanske objave, u svoj dubini i zrelosti. No to je odgovor koji nećeš naći u knjigama ni u filozofskim promišljanjima. Naći ćeš ga kada počneš prebirati u srcu sve događaje, poput Marije koja je prebirala sve u srcu nakon što joj je Šimun bio navijestio da će joj mač boli probosti dušu. Naći ćeš ga kad sam bespomoćno i nijemo staneš pred patnjom, pred bolešću, pred nepravdom koje te toliko obuzimaju da se ne možeš ni na što drugo osloniti doli na Boga. Naći ćeš ga kad počneš tako bespomoćno i nijemo stajati, ali u stavu slušanja.

Sv. Proklo Carigradski koji je živio na prijelazu iz 4. u 5. st. kaže: »Doista, križ je taj koji i danas posvećuje kraljeve, resi svećenike, štiti djevice, daje ustrajnost pustinjacima, jača ženidbenu vezu i daje snagu udovicama. Križ je taj koji Crkvu čini plodnom, koji donosi svjetlost narodima… koji otvara raj.«

Molitva

Ponovno se zagledaj u raspelo.

Neka danas tvoja zahvalna molitva bude šutnja u skrovitosti pred tvojim Gospodinom.

Pripremio: fra Darko Tepert