Za razliku od drugih društava, trenutna i specifična zadaća Misijske zajednice svećenika jest promicanje misijskog djelovanja i širenje misija, ne putem pomoći, nego kroz direktno djelovanje onih koji su, poput apostola, primili zapovijed: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…” (Mt 28, 19). Zajednicu je utemeljio blaženi o. Paolo Manna, a 31. listopada 1916. i službeno ju je priznao papa Benedikt XV. U svojem apostolskom pismu Graves et increscentes, na 50. godišnjicu utemeljenja Papinske misijske zajednice, papa Pavao VI. izjavio je da “kao što bi se Krista trebalo nazivati prvim Misionarom, tako bi se svi svećenici, zbog svetoga reda koji su primili, trebali smatrati misionarima”. Ta papina izjava potvrđuje neosporivi nauk i još važniju dužnost, a potkrjepljuju je i mnogi crkveni dokumenti: Evangelii nuntiandi (68), Postquam apostoli (5) i Redemptoris mission (67). U istome je pismu Pavao VI. definirao Papinsku misijsku zajednicu (PMZ) kao „dušu ostalih društava za pomoć misijama“. Paolo Manna rođen je u Avellinu (Italija) 16. siječnja 1872. Postao je misionar Papinskog instituta za vanjske misije i poslan u Burmu. Tijekom dvanaest godina misijskog rada vratit će se u Italiju tri puta zbog teškog zdravstvenog stanja, a posljednji će put, na svoju veliku žalost, ondje i ostati. Na taj će način otkriti Božju volju za svoj život: kroz pisanje i publikacije biti misijski animator cijele Crkve, misionar Misijske zajednice.

Kako bi potaknuo razvoj mnogih poziva za misije, o. Manna je u svojim mnogobrojnim napisima naglašavao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju Evanđelja i stvaranju misijske svijesti u Božjem narodu.

Cilj njegova rada nije bilo samo širenje vjere u svijetu i pomaganje misionarima molitvama i prilozima, nego prije svega upoznati ljude s dužnošću širenja Crkve kako bi dobila više misionara, tako i među lokalnim svećenstvom, da bi svoju zadaću u potpunosti mogla ispuniti. Kao urednik časopisa Le Missioni Catoliche (Katoličke misije), a posebno u svom prvom djelu Missionari autem pauci (Nedovoljno je misionara), potaknuo je nevjerojatno oduševljenje za misije i velik broj misijskih poziva. Na taj je način počelo njegovo veliko djelo poticanja svih svećenika na interes za misije. Njegov san o osnivanju Misijske zajednice za kler ostvaren je s podrškom pape Benedikta XV., i to zahvaljujući spremnom zalaganju bl. Guida Marije Confortija, biskupa Parme i utemeljitelja misionara ksaverijanaca. Prvi međunarodni kongres Misijske zajednice (održan 3. siječnja 1922.) govorio je o nužnosti poučavanja o misijama u bogoslovijama, što je dotad bilo nepoznato područje u katoličkim obrazovnim institutima. Kako bi potaknuo razvoj mnogih poziva za misije, o. Manna je u svojim mnogobrojnim napisima naglašavao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju Evanđelja i stvaranju misijske svijesti u Božjem narodu. Papinska misijska zajednica brzo se širila nakon što je papa enciklikom Maximum illud (iz 1919.) potaknuo da bude prisutna u svakoj biskupiji. Kroz brojne propovijedi i publikacije, o. Manna je oduševljavao kler i laike za misijski ideal, a mladim je ljudima postavio izazov da taj ideal ostvare. Za njega nije postojao misijski poziv različit od svećeničkog ili općenito kršćanskog poziva, i njegov je moto bio: „Svi su misionari“! Smatrao je da su svi krštenici misionari, ali prvenstveno je „svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar“.

Plod njegova djelovanja su Opažanja o modernoj metodi evangelizacije, u kojima predlaže posebnu i drugačiju formaciju većeg broja bogoslova u misijskim zemljama i osnivanje lokalnih crkava koje bi vodilo lokalno svećenstvo.

Žalio se da je velik dio klera „zaboravio na veliku i temeljnu istinu“, onu da je „primarna dužnost Crkve evangelizacija svijeta – cijeloga svijeta“. Univerzalni misionarski duh mora ići ukorak s duhom jedinstva s onima koje prve nazivamo „odijeljenom braćom“, i to je „nužan uvjet za pobjedu Evanđelja u svijetu“. Svojim je istraživanjima i smjelim izjavama bl. o. Manna proročki navijestio deklaracije Drugoga vatikanskog sabora, posebice Ad Gentes (2, 39), Lumen Gentium, Optatam Totius (20) i Presbyterorum Ordinis (10). Zajedno sa svećenicima, redovnici, redovnice i posvećeni laici također su prirodni misijski radnici. Godine 1949. dekretom Huic Sacro Kongregacija za širenje vjere i njima je omogućila članstvo u Zajednici. Dekretom od 28. listopada 1956. papa Pio XII. dao je Zajednici naziv „papinska“ te je preimenovana u Papinsku misijsku zajednicu svećenika, redovnika i posvećenih laika. Kraće se naziva Papinskom misijskom zajednicom (PMZ). I sam je o. Manna u svom institutu služio od 1924. do 1934. kao generalni superior. Plod njegova djelovanja su Opažanja o modernoj metodi evangelizacije, u kojima predlaže posebnu i drugačiju formaciju većeg broja bogoslova u misijskim zemljama i osnivanje lokalnih crkava koje bi vodilo lokalno svećenstvo. U svojim je kasnijim godinama, kao u snu, skicirao svoj veliki, proročki i dalekosežni misijski plan: naše crkve i naviještanje Evanđelja. Netom prije održavanja Drugoga vatikanskog sabora, pozvao je starije Crkve da osnuju misijske bogoslovije kako bi izravno mogle sudjelovati u evangelizaciji svijeta i pomoći mlađim misijskim Crkvama. O. Paolo Manna umro je 15. rujna 1952., a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. studenog 2001.

Papinska misijska zajednica nastoji:

1. Promicati svijest o misijama među bogoslovima, svećenicima i redovnicima.
2. Animirati sve animatore Božjeg naroda za misije (RM 84) širenjem i promicanjem drugih papinskih misijskih zajednica.
3. Poticati jedinstvo kršćana „da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao“ (Iv 17, 23).
4. Cijelu Crkvu dovesti u „stanje misije – poslanja“.

Kako možete duhovno pomoći

1. Razmatrajte Sveto pismo kako biste razumjeli opći Božji plan spasenja i misijsku prirodu Njegove Crkve.
2. Čitajte i proučavajte dokumente Drugog vatikanskog sabora i papinskih misijskih enciklika.
3. Promatrajte povijest svoga naroda i Crkve u svjetskoj perspektivi kako biste usvojili širi način razmišljanja i djelovanja.
4. „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 38).
5. Obilježavajte misijske blagdane: Korizmu, kao razdoblje molitve i solidarnosti; misijski listopad i Misijsku nedjelju – Svjetski dan misija; blagdan sv. Franje Ksaverskog, Dan svećenika i redovnika misionara; blagdan sv. Terezije od Djeteta Isusa, Dan redovnica misionarki; Svjetski dan bolesnika te tjedan molitve za jedinstvo kršćana.

Kako možete materijalno pomoći

1. Pretplatite se na misijske publikacije koje postoje u Vašoj državi i naručite knjige o misiologiji ili one koje se bave problemima u svijetu kako biste naučili o misijama i stvarnosti s kojom se susreću različite religije i narodi, što je potrebno znati u našem globaliziranom svijetu.
2. Uplatite godišnji iznos pomoći PMZ-u za njihov animacijski rad.
3. Možete surađivati s upraviteljem i tajnikom PMZ-a u svojoj državi, kao i s biskupijskim osobljem zaduženim za misije, kako biste se priključili organizaciji i drugim aktivnostima misijske animacije kroz PMZ.
4. Širite službena izdanja međunarodnog ureda PMZ-a: Omnis Terra (na talijanskom, engleskom, francuskom, španjolskom i portugalskom) i The Course: Studies for Mission (na talijanskom, engleskom, francuskom i španjolskom)