Blaženi Pier Giorgio Frassati, preminuo je 4. srpnja 1925. od Poliomyelitisa, bolesti koja inače najčešće pogađa djecu mlađu od pet godina. Na njegovoj pogrebnoj povorci, koja je prolazila kroz središte grada, pojavilo se nekoliko tisuća ljudi kako bi mu iskazali svoje poštovanje. Nedugo nakon blaženikove smrti, siromasi grada Torina koji su dolazili u kontakt s Pier Giorgiom, potpisali su peticiju u kojoj traže od nadbiskupa Torina da započne proces kanonizacije. Proces je započeo 1932., a blaženim ga je 20. svibnja 1990. proglasio papa Ivan Pavao II.
Pier Giorgio Frassati rođen je 1901. u Torinu u Italiji. Njegova obitelj bila je vrlo bogata i moćna, bila je vlasnik novina La Stampa, međutim djeca su odgajana skromno i nikada se nisu ponašala rasipnički.
Stoga je ovaj blaženik smatrao primjerenim da i ono malo novca kojeg mu je otac davao podjeli onima kojima je bio nužan, prenosi Katolički tjednik Nedjelja.ba. Svoj antifašistički stav javno je pokazivao te je, kada je bio uhićen na prosvjedima u Rimu, odbio bilo kakav poseban tretman koji je mogao dobiti s obzirom na očev politički položaj, ostajući s prijateljima u zatvoru. Bio je posvećen socijalnom radu, pomaganju potrebitima, molitvi i zajednici. Također je bio uključen u katoličke omladinske i studentske organizacije, te je osnivač novina Momento čija se načela temelje na enciklici pape Lava XIII., Rerum Novarum.
Frassati je također bio posvećen socijalnom radu, pomaganju potrebitima, ali i molitvi i zajednici. Euharistija je bila središte njegova duhovnog života. Već od 17 godine znao je cijelu noć moliti pred Presvetim, objašnjavajući to riječima: „Isus me posjećuje svakog jutra u svetoj pričesti. Ja mu to uzvraćam kao bijednik molitvom i posjećivanjem bolesnika”. Mladima je govorio: „Potičem vas sa svom snagom svoje duše da pristupate Euharistijskom stolu što je češće moguće. Hranite se ovim Anđeoskim Kruhom iz kojega ćete crpiti snagu za unutarnje borbe.”
Poznat kao “čovjek blaženstava”, blaženi Pier Giorgio Frassati cijelog je života služio siromašnima. Kada bi njegova obitelj otišla na godišnji odmor, Frassati bi ostao kod kuće govoreći: “Ako svi napuste Torino, tko će se brinuti za siromašne?”
Na pogrebu ovoga blaženika, njegova je obitelj bila iznenađena mnoštvom ljudi koji su došli na posljednji ispraćaj, a koje nisu poznavali. Ulice su bile prepune siromašnih i potrebitih kojima je Frassati nesebično služio tijekom kratkog života. Njegov je život obilježen izvanrednom ljubavlju koju je svakodnevno hranio meditirajući nad jednim ulomkom Biblije.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav!
Frassati je sa sobom uvijek nosio “Hvalospjev ljubavi” iz 1. poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima. “Hvalospjev ljubavi” pomagao mu je da se usredotoči na ono što je uistinu važno u životu. Znao je, bez obzira na sve što čini na ovome svijetu, ako nema ljubavi onda je samo “mjed što ječi ili cimbal što zveči”, prenosi portal Aleteia.
Frassati je cijeli ulomak prepisao rukom i čuvao u svome džepu. Ulomak je to koji se može uvijek iznova izgovarati, a ako on postane dio naše svakodnevnice, ne postoji granica u količini ljubavi koju možemo dati ovome svijetu.
Molitva krunice potaknula ga je da 1922. postane članom Trećeg reda sv. oca Dominika, uzevši ime Girolamo. Bio je uključen u katoličke omladinske i studentske organizacije te je bio osnivač novina ‘Momento,’ čija se načela temelje na enciklici pape Lava XIII. ‘Rerum Novarum’.
Blaženi Pier Giorgio Frassati preminuo je 4. srpnja 1925. u 24. godini života. Jednom je prilikom izjavio: „Dan moja smrt bit će najljepši dan moga života. “Na njegovoj pogrebnoj povorci koja je prolazila kroz središte grada, pojavilo se nekoliko tisuća ljudi kako bi mu iskazali svoje poštovanje. Nedugo nakon blaženikove smrti, siromasi grada Torina zamolili su nadbiskupa da započne proces kanonizacije. Proces je započeo 1932., a blaženim ga je 20. svibnja 1990. proglasio sv. Ivan Pavao II., koji ga je nazvao “čovjekom osam blaženstava”. Njegovo tijelo čuva se u katedrali u Torinu.
Piera Giorgia Frassatija možda najbolje opisuje njegova rečenica: „Živjeti bez vjere, bez baštine za obraniti, bez stalne borbe za Istinu, ne znači živjeti, nego životariti. Želim živjeti, ne životariti.” Na fotografiji nekog stepeništa koju je poslao svom prijatelju napisao je: “Prema gore”, aludirajući na kršćansko savršenstvo i na vječni život.
„U svijetu odlutalom od Boga, nema mira, ali također nedostaje i samilosti koja je prava i savršena ljubav. Ništa nije ljepše od ljubavi. Zaista vjera i nada će završiti kad umremo, dok će ljubav koja je velikodušnost trajati vječno, ako ništa bit će još življa u idućem životu”, poručuje nam također ovaj blaženik.
Ljubav prema Euharistiji
Euharistija je bila središte njegova duhovnog života. Od trenutka kada je shvatio što je sv. Misa, cijenio ju je i ljubio. „Puno sam puta – priča njegov učitelj Antonio Fossati – planinario s Pierom Frassatijem.
Sveta Pričest pomagala je Pieru radosno gledati u oči svakom novom danu, suprotstaviti se svakoj poteškoći. Molio je druge: „Hranite se ovim anđeoskim Kruhom i u njemu ćete naći snagu za nutarnje borbe, za borbu s požudama i različitim protivštinama, jer Isus je obećao onima koji se budu hranili Presvetim Tijelom vječni život i milost jednostavnog pristup k Njemu. A kada vas ovaj euharistijski plamen potpuno prožme, moći ćete čitavom sviješću zahvaliti Bogu koji vas je pozvao da mu služite i radovat ćete se miru kakav nikada nisu upoznali oni koji su sretni u očima svijeta, prenosi Božje milosrđe.net.
Čistoća
Luciana piše: „Možda se nije mogla primijetiti Pier Giorgiova ljubav prema bližnjemu, pobožnost i inteligencija, ali njegova čistoća je bila snažno vidljiva, pa i usputnom promatraču. Bila je to njegova najistaknutija krjepost, čitavo je njegovo biće bilo njime prožeto, nije ju zaklanjala čak ni skromnost; bila je to urođena krjepost, jača i bolja od obične stidljivosti.“
Pierova pisma prijateljima također svjedoče o čistoći kojom se odlikovao čitav njegov život. Između mišljenja njegovih ispovjednika vrijedi istaknuti riječi župnika iz Forte: „Neće biti odavanje tajne ako kažem da je u kolovozu 1924. godine Pier Giorgio bio nevin kao i u trenutku krštenja.“
Njegovi prijatelji ne pamte ni jedan razgovor u kojem bi iz Pierovih usta izišle bilo kakve nepristojne riječi. Nisu primijetili ni da bi koja od brojnih šala kojima se znao našaliti u bilo kojem trenutku bila protivna čistoći.
Pier je po prirodi bio izrazito vedre naravi. Gdje je bio on, ondje je bilo puno smijeha. Malo je tko znao da je imao više razloga za tugu negoli brojni drugi, ali je toliko ovladao njome da nikada nije dao naslutiti da nešto nije u redu. Stavio je sebi u zadatak vedrinom osvajati svoje prijatelje za Boga.
Najljepši dan
Nakon smrti prijatelja koji je preminuo od tuberkuloze, Pier je napisao da je smrt je čudesno otajstvo koje ne bira. Doći će i k meni jednom, i u kratkom trenutku promijeniti mi tijelo u prah. No, osim tijela imamo i dušu i moramo usredotočiti sve svoje snage da bismo bez krivice stali pred Božji sud.
No, osim tijela imamo i dušu i moramo usredotočiti sve svoje snage da bismo bez krivice stali pred Božji sud.
O dubokoj duhovnoj zrelosti svjedoče i ove riječi: „Dan moje smrti bit će najljepši dan moga života.“ A ta smrt došla je jako brzo. U 24. godini života Pier Giorgio teško je obolio od tada neizlječive bolesti – dječje paralize kojom ga je zarazio jedan bolesni siromah. Umro je 4. srpnja 1925. godine. Od danas, svaki dan ću se pomalo pripremati za smrt, da ne bih bio nespreman za taj trenutak, da ne bih morao okajati lijepe godine svoje mladosti jer su bile protraćene za dušu.
Vijest o Pierovoj smrti brzo se proširila po Torinu. Mnoštvo ljudi došlo je na njegov pogreb i obilazilo oko njegovog lijesa u nepreglednoj koloni. Među njima je bilo puno siromaha o kojima se Pier brinuo. Od usta do usta se prenosilo: „Bio je svet.“ Na njegovu su grobu upisane riječi koje je izrekao anđeo nakon Kristova uskrsnuća: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“
Zbog brojnih krjeposti koje su resile Piera, Sveti Otac potaknuo je mlade: „Budite kao Frassati!
Blaženi Pier Giorgio Frassati, preminuo je 4. srpnja 1925. od Poliomyelitisa, bolesti koja inače najčešće pogađa djecu mlađu od pet godina. Na njegovoj pogrebnoj povorci, koja je prolazila kroz središte grada, pojavilo se nekoliko tisuća ljudi kako bi mu iskazali svoje poštovanje. Nedugo nakon blaženikove smrti, siromasi grada Torina koji su dolazili u kontakt s Pier Giorgiom, potpisali su peticiju u kojoj traže od nadbiskupa Torina da započne proces kanonizacije. Proces je započeo 1932., a blaženim ga je 20. svibnja 1990. proglasio papa Ivan Pavao II.
Papa Franjo ovako je opisao njegov lik: „Pier Giorgio bio je mladić koji je shvaćao što znači imati milosrdno, osjetljivo srce za bližnjeg koji je u potrebi. Darovao im je puno više od materijalnih darova, davao je samoga sebe, posvećivao im je svoje vrijeme, riječi, sposobnost slušanja. Služio je siromašnima s velikom diskrecijom, nikada se ne hvaleći time. Uistinu je živio Evanđelje.“ Prema odluci pape Franje, relikvija bl. Piera Giorgia Frassatija bila je donesena u Krakov na Svjetski dan mladih 2016. godine.