Crkva još od vremena apostola vjeruje da je Isus stvarno i bitno prisutan u posvećenoj hostij , donosi Aleteia. Međutim, praksa euharistijskog klanjanja, pri kojoj pojedinci s ljubavlju gledaju u posvećenu hostiju, razvila se tek kasnije.

U početku se većina hostija posvećenih na misi konzumirala odmah ili se dijelila bolesnima i patnicima. Tabernakuli su bili rijetki i  nisu bili namijenjeni za individualnu pobožnost.

Sve se to promijenilo u 10. i 11. stoljeću kada je jedan svećenik u Francuskoj javno zanijekao Isusovu prisutnost u Euharistiji. To je potaknulo intervenciju pape Grgura VII., a nakon toga se u Francuskoj dogodila vrsta “euharistijskog buđenja”.

Ovim ispovijedanjem vjere europske su crkve započele ono što se može opisati samo kao euharistijski preporod. Ustanovljene su procesije s Presvetim Oltarskim Sakramentom; ozakonjeni su propisani čini klanjanja.

Drugi veliki razvoj koji se dogodio otprilike u isto vrijeme bila je nova praksa uzdizanja hostije nakon riječi posvećenja. Veći dio povijesti Crkve svećenik je bio naviknut okrenuti prema oltaru u istom smjeru kao i ljudi. To je značilo da su hostija i kalež bili skriveni od pogleda dok je svećenik molio euharistijsku molitvu.

U početku to ljudima nije predstavljalo nikakav problem, ali do 13. stoljeća mnogi su sveci tražili načine za produbljivanje ‘euharistijske vjere’ naroda. U Parizu je ovo uzdizanje postalo stvar sinodalne odredbe, vjerojatno prije 1200. godine. Ubrzo se počelo smatrati vrlo zaslužnim činom gledati i pozdravljati Tijelo Gospodnje. Na taj su način, čak i prije sredine trinaestog stoljeća, kružila svakakva izmišljena obećanja o posebnim privilegijama koje je uživao onaj koji je bilo kojeg dana vidio Tijelo svoga Stvoritelja.

Ustanova blagdana Tijelova nedugo nakon tih događaja učvrstila je pobožnost štovanja Isusa u Euharistiji i od tada se nastavlja u rimskom obredu Katoličke crkve.