Oprosti, Gospodine, što te podsjećam…
Moram, oprostiti, ali…

Oprosti Gospodine zbog riječi koje moram izreći.
U grubu ću se kostrijet, zatim, odjenuti,
pepelom lice posuti,
na oštro kamenje kleknuti
poradi riječi koje ću u svojoj slabosti izreći.
Zagušit će me, Gospodine,
tri riječi.

Moram ih kriknuti, moram ih vrisnuti:
N e
m o g u
o p r o s t i t i !
Ne mogu, Gospodine,
moraš me shvatiti
i prihvatiti moju ljudsku slaboću.
Poradi tebe moram.
I hoću.

Hoću li moći do kraja?
Hoću li noću
imati moru da ću se u zoru,
sresti licem u lice
s majkom i ocem čijem sam ubojici oprostio?
Gospodine,
tko me je opunomoćio da opraštam
u ime mlade udovice, u tugu zavijene?
I kako, nakon toga,
mogu pogledati u oči ženi
koja za ruke vodi
dvoje malenih koji su narasli
upravo toliko koliko vlati trave
na humku iznad glave
mrtvoga tate?

Kako će me dostići,
da mi čestita na velikodušnosti oprosta,
prijatelj
bez obje noge?
Kojom će mi rukom
desnicu stisnuti mladić
kad su mu obje ostale
na rubu grabove šume?
Gospodine,
ne bih te Gospodinom zvao
kad ne bih prihvaćao
da m o r a m opraštati,
da m o r a m slijediti Tebe
riječju i djelom.

I strepim dušom cijelom,
ja koji nisam dostojan
ni remenje odriješiti Tvojoj obući,
oprosti mi,
moram te pitati:
zar nisu oni,
kojima m o r a m oprostiti,
iste Tvoje zapovijedi
slušali i čitali ?

Nisu li
i za njih
izrečene:
Bližnjega svojega ljubi,
ne ubij,
ne ukradi,
sablazan ne čini,
drugome ne čini
što ne želiš da drugi tebi čini,
pustite k meni malene i
što god učinite jednom od najmanjih,
meni ste učinili…

Kako su oni,
kojima t r e b a m oprostiti,
te Tvoje riječi shvatili?
Znaš što su činili ?
Puštali su Tebi malene kroz ruke krvave;
slali su jednog po jednog
i tako desetke tisuća
s metkom u zatiljku!

Nastavljam dalje:
o n i mrze i dalje.
No Ti si, Gospodine, uporan,
nikad umoran
od opraštanja.
I stoga o p r a š t a m,
Gospodine,
samo u Tvoje ime.

Ne u ime nikakvog Zakona o oprostu!
U ime Zakona o oprostu ne oprašta zločincu:
Oprosti, Gospodine,
što te podsjećam,
no Ti si potpuno,
od srca,
opraštao
svakome tko se kajao!

E, tako sam,
i ja spreman oprostiti
svakom nečovjeku
koji će
kajući se
udarati u grudi,
klečeći pokraj Ovčare
u kojoj su bolesni poput ovaca priklani;
u Škabrnji
u kojoj su u vrećama za smeće,
nemoćni zaklani
na kamen bacani…

Oprostit ću,
kao Ti, Gospodine,
Petru
i razbojniku
s lijeve strane,
kad onaj,
kome opraštati treba,
stane
na
svako
mjesto
zločina
od Manjače do Trokuta,
uz mrtve,
uz žrtve
i prizna zločin nad nevinim,
zapali svijeću
i kaže:
Nikada više!

Ponovno utjehu tražim u Tebi Gospodine,
siguran da ćeš za nevine
i raj proširiti,
ali da će se
o zlo ogrezle zločince
i paklu dno produbiti…