Govoriti o stigmama nije nimalo jednostavno. Osobito kada se njima pokušava prići sa znanstvene strane. Činjenice stigmatizacije proučava teologija, psihologija, psihoanaliza i medicina. Naravno, stigmatizacije proučavaju i druge znanosti, tj. pseudoznanosti kao što je to parapsihologija. No, i psihologija i psihoanaliza, ali i medicina pokušavaju dati zadovoljavajuće odgovore koji će sve obrazložiti prirodnim putem. Međutim, ni to nije jednostavno i često se upada u razne kontradiktornosti kao što će biti i vidljivo u ovome radu. Kako se često neka istraživana pojava ne može rastumačiti prirodnim zakonitostima, a to je granica koju znanstvenik ne smije prijeći, tako se fenomen stigmatizacije prepušta istraživanju teologije. “Prepustiti istraživanu pojavu teologiji ne znači skrenuti sa znanstvene staze.[1] Jer i teologija je znanost. Doduše, nije prirodna znanost, pa ni znanost o Bogu, već je znanost vjere, a kao takva je, kako kaže Heidegger, historijska znanost posebne vrste.”[2]

Stigme (grč. stígma – biljeg, ožiljak, rane) su “ožiljci za koje se misli da su na vrhunaravan način utisnuti nekim osobama velike duhovnosti, a izgledom podsjećaju na pet rana što ih je Isus zadobio kod razapinjanja na križu”.[3] Međutim, kroz povijest je bilo i stigmatičara koji su nosili rane i na leđima što podsjeća na Isusovo bičevanje, i slično, piše na mrežnoj stranici Juniorata Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Ovaj fenomen stigmatiziranih osoba dosad je zabilježen oko tristotinjak puta kada se govori o osobama koje su nosile rane što podsjećaju na muku Isusovu i u ovom radu govorit će se samo o takvim slučajevima, ali ne i o slučajevima poput fakira[4], ili pak o slučajevima u protestanskim denominacijama, ili, čak i o slučajevima u islamu, jer bi se previše otišlo u širinu. Stigme se pojavljuju i kod raznih medija, vještica ili derviša. Stigmatizirane osobe su u većini slučajeva žene, a tek u rjeđim slučajevima su muškarci. Sigurno je da su stigmatizirane osobe većinom slabijih živaca, da su osjetljive i podražljive, a ženski je organizam specijalno izložen živčanim poremećajima.[5] Također, ako se promatra gdje su te osobe živjele, tj. ako se promatra geografski položaj, može se zaključiti, kada je riječ o Europi (jer su više-manje svi stigmatičari s prostora ovoga kontinenta), kako na sjeveru Europe gotovo da i nema stigmatiziranih osoba. U srednjoj Europi postoji malen broj takvih slučajeva i to u zemljama Beneluksa, Francuskoj te u Njemačkoj i Poljskoj. Najveći broj stigmatiziranih osoba dolazi iz južne Europe, posebice iz Italije. Ovaj podatak se može povezati s temperamentom pojedinih naroda i s kulturom tih naroda. Kod pravoslavaca nije zabilježen niti jedan slučaj stigmi što bi se moglo povezati sa stavljanjem naglaska na Kristovo uskrsnuće i Kristovu slavu, a ne na njegovu bol i patnju kako je to, uglavnom, slučaj kod katolika. Katolička crkva je i neke od stigmatičara proglasila blaženima ili svetima, ali to nikako nije zbog toga jer su stigmatizirani, nego zbog toga što su te osobe vršile kršćanske kreposti na herojskom stupnju,[6] jer “se i Krist može oponašati do same stigmatizacije, a da se oponašatelj nimalo ne približi uzoru i njegovu značenju!”[7]

Ovaj rad je koncipiran u dva glavna dijela. U prvom dijelu su izloženi primjeri nekih stigmatičara Katoličke crkve. Nakon toga, u drugom dijelu, prikazani su neki znakovi koji obilježavaju stigmatičare i koji su pokušavani, kroz povijest, na medicinski, ali i psihološki način biti rastumačeni.

Sv. Franjo Asiški

Sveti Franjo se rodio 1182. godine u Asizu. Mladost provodi lakomisleno u zabavi i razbacivanju očeva novca sve do jednog trenutka kada je imao viđenje kod crkvice sv. Damjana gdje ga je Gospodin pozvao da ode i popravi njegovu Crkvu. 1209. godine dobiva usmeno odobrenje pape Inocenta III. za svoje pravilo po kojem su živjeli on i braća koja su ga slijedila. Zadnje dvije godine života provodi na La Verni, jednom samotničkom mjestu u brežuljcima. 1224. ga je Bog obdario svojim svetim ranama, a umro je 1226. godine. Evo i zapisanog svjedočanstva o njegovim ranama: “Činilo se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene.”[9] “Nepobitnoj vjerodostojnosti ovoga čuda ne idu u prilog samo svjedočanstva posve pouzdanih svjedoka koji su vidjeli i doticali, nego i čudesna ukazivanja i čudesa koja su se dogodila nakon njegove smrti, da bi se uklonila svaka sumnja duše.”[10]

Sv. Franjo/Foto: Dario Zürchauer

O Franjinim ranama glasoviti talijanski pjesnik Francesco Petrarca u pismu jednom firentinskom liječniku kaže da je Franjo Kristovu smrt tako neprestano i duboko razmatrao, da, kad ju je već davno u dušu bio prenio, pa mu se činilo da je on sam s Gospodinom na križ propet, pobožno je vjerovanje napokon od duše na tijelo prenijelo pravu sliku rana. Filozof i liječnik Pietro Pomponazzi kaže da se može tvrditi da su Franjine stigme prirodne naravi ukoliko Crkva ne bi drugačije prosudila.[11] Prosper Lambertani (poslije papa Benedikt XIV.) kaže da Franjine stigme nisu mogle nastati prirodnim putem snagom živog predočivanja. Tome se protive razne pojedinosti, osobito jasni izgledi čavala. Naprotiv, on ne vidi čuda u činjenici kad se netko znoji krvavim znojem ili kad mu poteče krv iz očiju.[12] Ovo su samo neka svjedočanstva i razmišljanja o Franjinim stigmama i ranama.[13]

Sveti Pio iz Pietrelcine

Rođen je 1887. u Pietrelcini u Italiji. Ušao je u red Manje braće kapucina 1903. godine, a za svećenika je zaređen 1910. Od 1916. pa do kraja života djelovat će u mjestu San Giovanni Rotondo.[14] U petak ujutro 20. rujna 1918. primio je dar svetih rana koje su bile otvorene i krvarile su sve do smrti. “Zbog nelagode i zbunjenosti koje u njemu stvara ova pojava o. Pio je nastoji sakriti, ali je primjećuju njegove duhovne kćeri pa i čitava zajednica, a otac gvardijan o tome obavještava provincijala o. Benedetta.”[15]

Prve liječničke preglede izvršio je u svibnju i lipnju 1919. profesor Luigi Romanelli, primarijus bolnice u Barletti, koji je zapisao: “Po mojoj prosudbi ove ozljede se ne mogu uvrstiti ni među infektivne, ni među traumatske… a ono što najviše čudi ne uzrokuju nikakvu smetnju ili poteškoću u funkcioniranju zglobova, kao što se inače događa… moguće je da je riječ o pojavi koja se ne da objasniti isključivo ljudskom znanošću.”[16] Ovakvo pozitivističko gledište na stigme o. Pia odbacio je liječnik Giorgio Festa, ali ni on na koncu ne isključuje nadnaravno podrijetlo stigmatiziranog kapucina.[17] Međutim, Sveta Stolica je po svojim stručnjacima dala ispitati taj fenomen i nakon provedene istrage izjavila je da se ne može kazati da su rane nadnaravne, ali ne odbacuju, tj. ne isključuju mogućnost nadnaravnog podrijetla.[18] To nije iznenađujuće jer Sveta Stolica mora biti na oprezu kada su u pitanju ovakve stvari. Sv. Pio je umro 1968. godine.

Više o ovoj temi možete pročitati OVDJE.