Pretposljednji je dan devetnice ocu Anti Gabriću, našem poznatom misionaru. Služio je u Indiji i radosno naviještao Božju riječ. Cijeli svoj život darovao je siromašnima i odbačenima među
hindusima, muslimanima i katolicima. Pomagao je svima – jednako i bez razlike.

Poznat je bio i po svom humoru te je rado dijelio svoje zgode i nezgode, bez uljepšavanja. Za mene, on je primjer „života bez filtera“. Nije se štedio.

Foto: Arhiva Hrvatske pokrajine Družbe Isusove

Sve što je imao – dao je. Sve što je bio – darovao je. Ne zato da bi sebe istaknuo, nego da bi Bog bio vidljiv kroz njega. Živimo u svijetu u kojem je savršenstvo postalo valuta vrijednosti. Savršena frizura i šminka. Savršena poza s točno određenim položajem nogu i ruku, kako bi sve izgledalo besprijekorno. Obitelji savršeno usklađene na fotografijama, a hrana i kava servirane na stolu kao iz kataloga u salonu namještaja.

I tako, dok hvatamo savršene trenutke i dijelimo ih po mrežama, pitam se zar zaista vjerujemo da je ljepota u savršenstvu koje forsiramo? Je li to savršenstvo – ako smo pripremali na silu,
forsirali se pozama i pažljivo birali salvete koje pašu uz boju umaka preko riže – samo kako bi sve izgledalo besprijekorno i zadovoljilo oči koje nas kritički promatraju?

Filteri koje stavljamo na slike često su simboli dubljih filtera koje stavljamo na vlastiti život. Ponašamo se onako kako mislimo da bismo trebali. Trudimo se izgledati nasmijano i sređeno, sretno i uređeno… jer mislimo da jedino takvi vrijedimo.

Ali taj život s filterima iscrpljuje. Iza savršenih priča i objava često stoji umor, tuga, osamljenost, razočaranje… A onda, kada maknemo filtere i dopustimo sebi biti ono što jesmo – sa svim svojim slabostima, nesavršenostima, neurednim domovima i kompliciranim odnosima i emocijama – tek tada počinjemo disati. I živjeti.

„Mršavi Metkovčanin“

Kada je o. Gabrić pisao pisma iz misija, nikada nije govorio o sebi kao o junaku. Pisao je o trudu, radu, znoju, izazovima… i uvijek bi naglasio da ništa od toga nije njegovo djelo – nego Božje.

I zapravo, nije to ni trebao posebno naglašavati. Jer iz njegovih pisama jasno je da Ante Gabrić ne govori o sebi – nego o Bogu.

A on, „mršavi Metkovčanin“ kako je sam sebe zvao – bio je samo alat u Božjoj ruci. U tome je bila njegova snaga. I radost. A što je najvažnije – bio je sretan. O. Gabrić bio je iskreno sretan – u siromaštvu, u bolesti, u teškoj svakodnevici kad bi proživio dan više gladan nego sit – samo na malo riže ili uz jedno jaje. Ali bio je sretan jer je bio iskren. I zato je njegov život ostavio trag.

U trenutku kada biramo filtere koji bi našu stvarnost prikazali ljepšom i naše lice privlačnijim, mi zapravo ne živimo. Onog trenutka kada odlučimo živjeti s manje filtera, a s više srca… s manje straha, a s više povjerenja u Boga… i kada naučimo veseliti se svakom trenutku darovanog života – iako je možda težak, i tužni smo, i razočarani – ali tada počinjemo otkrivati ljepotu koja dolazi iznutra. I tada živimo u istini – a ne trčimo za idealima i ne skrivamo se iza filtera.

A srce je najljepše – kad je svoje.

I mislim da upravo tu počinje vjera – kad prestanemo graditi sliku za druge i umjesto toga prihvatimo vlastite nesavršenosti i probleme koji nas muče, one zbog kojih ne možemo spavati… I sve to donesemo Bogu. Tada život prestaje biti savršen – ali dobiva savršen smisao. Svijet i društvo traže savršenstvo. A Bog traži – istinu. I zato često nemamo mira u srcu, jer cijelo vrijeme forsiramo nešto što nismo mi.

#ŽivotBezFiltera

Obično kada nešto napišem na društvenim mrežama ili podijelim fotografiju neke aktivnosti, susreta ili uspomene, na kraju stavim oznaku #ŽivotBezFiltera – kao podsjetnik sebi, ali i poticaj
i poziv drugima da se ne srame podijeliti ono što možda ne izgleda idealno ili savršeno.

Poruka #ŽivotBezFiltera nije samo poruka protiv forsiranog savršenstva, nego i ohrabrenje: da se ne sramimo života. Da se ne sramimo sebe, svoje obitelji, posla, prijatelja… kuće, auta kojeg
možda nemamo, činjenice da ne znamo nešto raditi, ne putujemo, ne izlazimo u restorane… Da ne glumimo snagu i ne forsiramo sliku savršenstva kako bismo se svidjeli drugima.

Zato mi je veliki poticaj 0. Ante Gabrić – koji po ljudskim mjerilima nije imao ništa: ni udobnost, ni sigurnost, ni pažnju javnosti… ali je imao sve. Imao je vjeru, strast za služenjem, i srce koje se
nije štedjelo. Davao je sebe do kraja. Nikada nije tražio priznanje.

Kada bi govorio o uspjesima, uvijek je u središte stavljao Boga – jer je znao: Bog je taj koji vodi, djeluje i mijenja živote. I to je #ŽivotBezFiltera – kad nisam u središtu ja, nego On. I kada se ne
bojim biti slaba, umorna, zbunjena… nego jednostavno živim istinu – u radu, u molitvi, u svakom trenutku života. Kad je lako, ali i kad je teško.

O. Ante Gabrić ništa nije uljepšavao. Bio je prožet svjetlom vjere i ljubavi. Ne svjetlom reflektora i pozornice, nego Božjim svjetlom. I zato ako želimo radosno živjeti, trebali bismo guštati u životu bez filtera.