Kad se u Evanđeljima govori o ponovnom Kristovu dolasku, poanta nije u tome kada će se to dogoditi, nego je bitno tko je taj Bog koji dolazi i što želi od mene.

Kriva slika Boga

Zahvaljujući današnjoj prispodobi, riječ „talent” ušla je u mnoge jezike kao naziv za nečiji prirodni dar. Današnja Isusova prispodoba, kao i dosta drugih, može nam djelovati nepravedno, ali samo ako razmišljajući o njoj ostanemo na površini. Nijedan sluga iz prispodobe nije dobio premalo niti je ostao zakinut, jer talent nije jedan novčić, nego škrinja s oko 30 kilograma srebra. Preračunato u današnji novac, možemo reći da talent iznosi gotovo 2 milijuna kuna, a to je vrlo velika suma. No ova prispodoba primarno ne govori o tome koliko je tko dobio sposobnosti i kako se njima treba služiti, nego o tome kakvu sliku o Bogu imamo. Upravo je tu onaj posljednji sluga pogriješio.

On Boga opisuje riječima „žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao” (Mt 25,24), odnosno kao osobu koja ubire plodove tuđega rada – a to rade samo lopovi i robovlasnici. U prispodobi jasno piše da je gospodar slugama „dao” (r. 15) talente. Dakle, ne posudio ili povjerio, nego dao. Kada se gospodar vratio, te talente nije tražio natrag niti je od slugu uzeo njihovu zaradu, već ih je pozvao da uđu u „radost gospodara svoga” (r. 21s). Ali zli sluga nije sposoban prepoznati dar, zato što takav u darove ne vjeruje: on vjeruje jedino u zakone tržišta, u interese i iskorištavanje. Stoga prezire svoga gospodara jer mu je stavio teret na leđa i učinio ga svojim dužnikom. U Bogu ne vidi dobrog oca, nego suca i gospodara, pa zato ni sebe ne vidi kao slobodno Božje dijete, već kao roba koji živi u strahu od odmazde ako nešto krivo učini. Na kraju Bogu odgovara: „Evo ti tvoje!” (r. 25) jer njega i njegove darove nikada nije smatrao svojima.

Zakopavanje talenta

Živjeti s tako pogrešnom slikom o Bogu, to ima strašne posljedice. Sluga bježi od Boga, zakopava darovanu škrinju s blagom (koju vidi kao uzrok svoje muke) kako bi se osjećao bolje i zaboravio na brigu. Slično je učinio i Adam nakon pada skrivajući se i bježeći od Boga. Kada ih je Bog naposljetku potražio, i jedan i drugi ponudili su mu isti izgovor: „pobojah se” (usp. Post 3,10). Obojica odbijaju Božji dar i Božju ljubav. Takvo pogrešno shvaćanje Boga mijenja naš pogled na same sebe i na stvarnost koja nas okružuje. Umjesto dara, čovjek vidi prijetnju. Možda se sluga prepao ogromne količine novca koja mu je bila povjerena, možda se nije smatrao dostojnim ili sposobnim upravljati tolikim blagom. Kako god bilo, strah od neuspjeha paralizirao mu je život, pa je taj talent uklonio, maknuo od sebe, zakopao ga.

Da Isus u ovoj prispodobi podučava ekonomiju, mogli bismo reći da je sluga postupio mudro jer se nije izlagao nepotrebnu riziku. No Isus ovdje govori o duhovnoj stvarnosti, gdje vrijede drukčija pravila: u duhovnom je svijetu bolje ne uspjeti nego iz straha ne pokušati. Bog ima puno imena, ali uspjeh nije jedno od njih. Za razliku od raznih bogova ovoga svijeta koji traže isključivo konačni rezultat, Gospodin prvenstveno traži povjerenje i otvoreno srce. Bog je Otac. Bez te spoznaje čovjek ostaje paraliziran prijetnjama i strahovima, osuđen na grčevitu borbu za tuđe prihvaćanje i odobravanje.

Možda je glavni uzrok pada ovoga sluge to što nije imao vjere u ljubav. Vjerovati u ljubav znači prihvatiti mogućnost da nešto besplatno dadnem i da nešto besplatno primim, bez ikakvih zasluga ili skrivenih interesa. Vjerovati u ljubav možemo samo ako najprije upoznamo Boga koji je ljubav. Zato je Isus došao na svijet.

Zaključak

Već idući dan nakon ovoga govora (usp. Mt 26,2) Isus je prispodobu o talentima i utjelovio. Prije nego što je otišao, dozvao je učenike i predao im svoj imetak – sve i jedino što je posjedovao: svoje tijelo i svoju krv (usp. Mt 26,26–28). U konačnici, talenti predstavljaju sakramente. Oni su nenadmašivi iskaz Božje ljubavi i najveći dar koji nam je ostavio. Sakramente možemo ukloniti iz svojega života i zakopati ih (ako zbog pogrešne predodžbe o Bogu smatramo da nas oni zarobljavaju i guše) ili ih možemo oploditi šireći radosnu vijest o Božjoj spasiteljskoj ljubavi. Kada zbog našeg svjedočanstva netko ode na ispovijed i pristupi pričesti, tada smo svojim talentom stekli još jedan. Primijetimo da će onima koji tako žive Bog reći: „‘U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’” (Mt 25,21.23). Koliko god divnih trenutaka Božje blizine doživjeli ovdje na zemlji, sve je to malo u usporedbi s vječnim Božjim veličanstvom koje ćemo doživjeti kada Krist ponovno dođe u slavi.