Žeđ predstavlja jednu od temeljnih ljudskih potreba. Bez vode život je nemoguć i svi smo svjesni uloge i značenja vode u svakodnevnom životu. Dovoljno je prisjetiti se trenutaka kada smo bili jako žedni i kada nam je čaša vode donijela osvježenje i olakšanje. Upravo kroz iskustvo vode i žeđi Isus u današnjem evanđelju objavljuje sebe kao ispunjenje čovjekove unutarnje žeđi, odnosno kao ispunjenje najdubljih ljudskih duhovnih želja i čežnji.

Susret sa Samarijankom na zdencu počinje Isusovom žeđi. Bilo je podne, Isus je umoran i žedan. Samarijanka dolazi zahvatiti vode na zdencu i tom se zgodom Isus koristi ne samo kako bi se napio hladne vode nego i da bi izveo veliko djelo obraćenja i spasenja za Samarijanku, ali preko nje i za čitav samarijanski narod. Isus najprije od Samarijanke traži vode: „Daj mi piti“, da bi ju preko iskustva tjelesne žeđi i vode kroz razgovor doveo do shvaćanja kako je, u svojim najdubljim dubinama, zapravo ona ta koja je silno duhovno žedna. Isus vodi Samarijanku od iskustva vlastite tjelesne žeđi i potrage za vodom do toga da ona prepozna i otkrije svoju duhovnu žeđ i da od njega zatraži vode žive. „Isusove riječi objavljuju jednu mnogo dublju stvarnost: nije Isus taj koji bi trebao nešto tražiti, nego Samarijanka, jer je samo on izvor koji utažava žeđ. To je paradoksalna gesta Boga – Ljubavi, koji sebe čini siromahom i prosjakom da bi čovjeka učinio bogatim. Apsurdno je ponašanje Boga – Oca, koji traži da bi dao u izobilju. A dar Božji koji Isus daruje ženi nešto je veliko: postupna objava njegove osobe.“ (Giorgio Zevini)

Susreti kod zdenaca u biblijskom shvaćanju su mjesta Božje objave, na kojima još u Starom zavjetu Bog objavljuje svoju nazočnost i spasenje. Susret Samarijanke s Isusom kod zdenca pokazuje i objavljuje tko je Isus i koje je njegovo poslanje. Isus se objavljuje Samarijanki kao spasitelj svih ljudi, ne samo Židova; kao onaj koji želi i može utažiti žeđ ljudske duše za vodom vječnoga života. Voda je simbol života. Živa voda je sam Bog. Živa voda je, drugim riječima, sila i snaga Duha Svetoga, odnosno Duha Božjega koji čovjeku vjerniku postaje izvorom vode koja struji u vječni život. Metafora žive vode odnosi se i na samoga Krista, na njegovu samoobjavu, odnosno na samu njegovu osobu koja se daruje za čovjekovo spasenje.

Živa voda je Isusov dar koji ulazi u srce vjernika posredstvom Duha Svetoga koji rađa vječni život. Samarijanka se pokazuje spremnom prihvatiti Isusov dar te otvara vrata prema svojem obraćenju, koje započinje željom da zatraži Isusovu vodu: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.“ Ona počinje shvaćati Isusov dar, nadmašujući materijalno poimanje vode, nakon što je Isus u njoj potaknuo čežnju za novim životom. Samarijanka je tako pobijedila napast da zatvori Božji dar unutar svojega uskog ljudskoga planiranja i sada je spremna rasti ulazeći u neograničeni Božji plan.

Isus, nadalje, preko Samarijanke upućuje na istinsko mjesto klanjanja i na istinsku duhovnost. „Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini.“ Pravo mjesto klanjanja više nije geografski prostor, mjesto ili lokacija, već istinsko mjesto klanjanja postaje unutarnji stav molitelja, odnosno duh i istina kao duhovni, nematerijalni prostor. Istinsko klanjanje dobiva univerzalnu dimenziju koja se ostvaruje u duhovnom odnosu s Bogom Isusa Krista i u unutarnjem stavu molitelja koji je otvoren djelovanju Duha Svetoga. „Isus objavljuje ženi da će se odsad trebati moliti Ocu u Duhu, tj. molitvom koju će sam Duh proizvoditi u srcu molitelja, i u istini, koja je sama Isusova osoba. Spasenje će dakle biti Isus. On je istinsko ‘mjesto’ za klanjanje i komuniciranje s Bogom. On je novi ‘Hram’ iz kojega će protjecati voda Duha i koji zamjenjuje hramove staroga Zakona. On će, kao Mesija, imati univerzalno kraljevstvo, koje će i Samarijanci brzo priznati.“ (Giorgio Zevini) Istinski će, dakle, kult biti klanjanje upućeno Ocu, koje će se prakticirati u Kristovu Duhu i u Kristovoj istini. Vjernici toga istinskoga kulta bit će upoznati s molitvom u vjeri, koja vodi u unutarnje dubine Isusa Krista, pod djelovanjem Duha Svetoga. Ovaj novi kult, koji nastavlja Kristova Crkva u snazi Duha i vjere, uvodi nas u istinsku duhovnost i pravu molitvu koja nas čini Božjom djecom, Božjim sinovima i kćerima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prof. dr. sc. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.