Znam da je to moguće samo uz Božju milost i znam da moram surađivati ​​s tom milošću kako bih rastao u svetosti. Ali često se te misli odvoje od mog svakodnevnog iskustva. Svećenici propovijedaju o duhovnom životu, a ja znam da trebam bolji molitveni život. Ali sve se čini kao nešto tamo negdje. Nekako ću postati svet. Nekako sam bliže Bogu. Nekako ću imati utjehu u molitvi i čuti Njegov glas i osjetiti Njegovu prisutnost, piše Catholic Integrated Life.

Neki dan sam sjedio na misi i sinulo mi je nešto sasvim jednostavno. Prvi korak prema tom boljem molitvenom životu, duhovnom životu poput svetaca… bio je jednostavno pojavljivanje na misi tog jutra.

Mnogima od nas može biti teško doći na dnevnu misu. Za mene to zahtijeva buđenje oko dva sata ranije nego što bih inače trebao. Povremeno ne treba piti jutarnju kavu do poslije mise, a to znači sabrati se kako bih se brzo i učinkovito pripremio za dan, žrtvujući pritom spori proces buđenja u kojem uživam.

Možda bi za druge doći na dnevnu misu značilo preskočiti pauzu za ručak i jesti u bijegu, ili ne otići u onu šetnju koju inače volite usred radnog dana. Možda to znači povući svoju malu djecu sa sobom ili prekinuti ustaljenu rutinu.

Tog ponedjeljka ujutro, kad sam započeo svoj dan pred svojim Stvoriteljem, On me podsjetio da sam tako rastao u svetosti. To nije nešto tamo negdje. Nije to nešto posebno uzvišeno. Bilo je to jednostavno rano buđenje, žrtvovanje moje jutarnje tihe šalice kave i odlazak na misu. Napredak u duhovnom životu sastoji se od puno malih stvari – malih konkretnih djela.

Sitnice, jedna za drugom. Naviknuti se na taj rani alarm. Preuređujući svoju rutinu kako bih imao vremena za najvažniju stvar dana: misu. Vrlo praktična odluka: ustati iz kreveta i učinkovito se pripremiti za svoj dan kako bih mogao izaći. Nije bilo glamurozno. Bilo je praktično. Mali. Ali tako duhovni život raste.

Sveti Josemaría Escrivá nas podsjeća: „Jeste li vidjeli kako je sagrađena ta impozantna građevina? Jedna cigla na drugu. Tisuće. Ali, jedan po jedan. I vreće cementa, jedna po jedna. I blokovi kamena, svaki od njih beznačajan u usporedbi s masivnom cjelinom. I čelične grede. I ljudi koji rade, isti sati, dan za danom… Jeste li vidjeli kako je sagrađena ta impozantna zgrada?… Uz male stvari!” (Put, 823)

Tvrđava sv. Nikole / Foto: JU Priroda Šibensko-kninske županije /

Često se fiksiramo na impozantnu strukturu. Čudimo se duhovnom životu svetaca, čija je molitva i svakodnevno svjedočenje bilo tako sjedinjeno s Bogom. I zaboravljamo da gledamo gotov proizvod. Čitamo njihove životne priče i gledamo ih iz ptičje perspektive. Često vidimo šumu, a ne drveće. Gledamo u zgradu, a ne u cigle. Želim imati dubok duhovni život poput svetaca. Ali nekako zaboravljam da su se možda mučili s pronalaženjem vremena i za misu.

Želim biti svetac. Želim doći u raj. Želim živjeti kreposnim životom koji odražava Krista mom bližnjemu.

To je uzvišen cilj. Ali počinje svakodnevnim odlukama. Mali, konkretni koraci. Cigla po cigla. Ponovljeni koraci. Opet i opet. Učinit ću sve što mogu da danas stignem na misu.

Uz milost Božju, počet ću.