Vrijeme je došašća, pa je nekako vrijeme i priprave srca i duše za Božić. Ispovijed je sastavni dio toga u životu katolika.
Dugo sam bio fasciniran činjenicom da svećenici ponekad mogu sjediti i satima u ispovjedaonici, dok se ispred njih ljudi redaju, izbacujući pred njih svoje najgore. Ono, blato na blato, smeće na smeće, žuč na žuč. Često sam tu ulogu uspoređivao s psiholozima, psihijatrima i različitim terapeutima. Dok kod svećenika susret s penitentom u prosjeku traje nekoliko minuta, te se sljedeći samo nižu, često bez pauze, kod stručnjaka govorimo o 45 do 60 minuta terapije s pauzama, prenosi na svom Facebook profilu Hrvoje Župarić.
Zašto? Zato što treba neko vrijeme da se čovjek resetira od takvoga susreta. OK, svećenici nisu terapeuti u profesionalnom smislu, niti je smisao ispovijedi terapija nego pomirenje s Bogom, ipak mislim da se može reći da između dva slučaja postoji više sličnosti negoli razlika.
Obje uloge idu za tim da se čovjek poslije osjeća ispunjeno, zadovoljno što je prošao taj razgovor, i obje uloge daju neke smjernice za bolje sutra, za to kako izgraditi neku bolju verziju nas samih. Obje slušaju naše žalopojke, i naša uvjeravanja koliko je svijet smisleniji kada se gleda kroz naše oči.
Ispovijed / Foto: Patrik Macek/PIXSELL
No što nam govori razlika da jedni mogu primiti x pacijenata u nizu, dok drugi svega nekoliko u danu? Po mom mišljenju, ta je razlika jedan od dokaza kako u slučaju prvih djeluje netko Drugi, dok su oni samo sredstvo.
Ona je još samo jedan odgovor na uobičajeni prigovor da se ne želi “tamo nekom čovjeku govoriti svoje grijehe”, jer i nije svećenik taj koji oprašta grijehe (u pravilu ih zaboravlja istoga trena), već Gospodin. Gospodin koji, osim što nama oprašta grijehe, svećeniku daje nadnaravnu snagu podnijeti topovsku paljbu naših slabosti.
I tako je svećenik samo posrednik, glasnik milosrđa (a glasnike se ne ubija). I tako je to otpočetka bilo samo između Njega i nas.