Često se susrećemo sa situacijama da neko dijete napravi štetu ili da je sklono raditi nered. Ako je dijete razbilo prozor vjerojatno ćemo se pobrinuti da se ta šteta nadoknadi i da se kupi novi prozor. Možda da se i to dijete prikladno kazni kako mu više ne bi palo na pamet učiniti nešto slično.

Žao mi je zašto nama ne padne na pamet sjesti s tim djetetom i upitati ga koji je razlog da je to dijete učinilo tu stvar. Osim djetinjastih mušica koje je svatko od nas imao nešto ga je moralo na to natjerati. Možda ima problema s roditeljima, možda mu je nesređena situacija u obitelji, možda ga vršnjaci maltretiraju i izruguju mu se; nešto je moralo prouzročiti taj čin.

Mi reagiramo iz svoje ranjenosti. Ranjena osoba ranjava. Nezadovoljstvo rađa nezadovoljstvom i onda to moramo nekako izbaciti iz sebe na ovakav ili onakav način; privlačenjem pažnje, neredima, ljubomornim ispadima i samosažaljevanjem. Ovakvo raspoloženje nas može pratiti cijeli život; ne znajući riješiti svoj problem postajemo teški i sebi i drugima i udaljavamo ljude od sebe. Nitko ne želi stalno biti okružen negativnošću.

Tko je kriv za tvoje neraspoloženje? Zbog koga ili čega si takav? Negdje je problem morao započeti, nešto je zapalilo iskru koja se sada razbuktala. Potrebno je stati i upitati se tko mi je uzeo moj mir, kome sam dao vlast da upravlja mojim osjećajima i tko to utječe na moje reakcije i ponašanja.

Kada postavimo ispravnu dijagnozu tek se onda možemo liječiti. Ogledajmo se u ogledalo Božje Riječi i tu će nam biti jasno što je od njega, a što od nas; što nas izgrađuje, a što razara; čega je potrebno više, a čega manje u našim životima.

Možemo i trebamo izliječiti tijelo, ali ako nam duh ostane bolestan nismo puno učinili. Božja Riječ je najučinkovitija terapija koju si možemo priuštiti; naše tijelo će jednog dana svakako postati prah, ali nemojmo zaboraviti dušu pripremiti za susret sa Stvoriteljem.