Prve korizmene nedjelje nalazimo se u pustinji s Isusom i đavlom. Zašto naše korizmeno putovanje mora započeti ovdje?

Evanđelje

Sveti Luka nam govori da je Isusa nakon krštenja u rijeci Jordanu “četrdeset dana vodio Duh u pustinju da ga đavao iskušava”. Odmah osjetimo da je Isus u misiji. Prvo djelovanje Njegove javne službe je povlačenje iz javnosti i, na osamljenom mjestu, suočavanje s Božjim iskonskim neprijateljem. Zašto? (Lk 4,1-13)

Poznavanje povijesti spasenja pomaže nam odgovoriti na ovo pitanje. U Edenskom vrtu, mjestu uzvišenog užitka, Božjem neprijatelju bilo je dopušteno da iskuša Adama i Evu da dopuste da njihovo povjerenje u Božje Očinstvo umre (vidi KKC 397). Kada su povjerovali zmijinim lažima, a ne Bogu, odlučili su ga neposlušni. Znamo tragičnu posljedicu tog neposluha, piše Catholic Exchange.

Kada je Bog za sebe odabrao narod, Izraelce, i oni su doživjeli vrijeme kušnje. Nakon što su bili oslobođeni iz ropstva u Egiptu i započeli put kući u Obećanu zemlju, morali su boraviti u pustinji, gdje su se suočili s nestašicom hrane i pića, napadima svojih neprijatelja i iskušenjem da se vrate u Egipat. Njihova srca bila su prakticirajuće idolopoklonstvo koje su tamo ostavili. Bog je učio svoj narod da mu vjeruje, bez obzira na sve. To im je bilo teško učiniti! Iznova i iznova, i oni dopuštaju da umre svoje povjerenje u Božje Očinstvo. Čak i kada su stigli do Obećane zemlje, odbili su je preuzeti, bojeći se njenih stanovnika više nego Boga. Ova konačna neposlušnost rezultirala je četrdesetogodišnjim lutanjem pustinjom, sve dok generacija tvrda srca nije dobila ono što je željela – umrli su prije nego što su mogli kročiti u Kanaan.

Kada shvatimo ovu povijest, Isusova misija u pustinji da se suoči s đavlom dobiva veće značenje. Prvo, bio je spreman postiti četrdeset dana i noći. Adam i Eva pali su na primamljiv komad voća; Izraelci su optužili Mojsija da ih je pokušao ubiti glađu; Isus je dragovoljno uskratio sebi hranu, ne dajući neprijatelju uporište. Kada ga je đavao potaknuo da “zapovjedi ovom kamenu da postane kruh”, znao je da je u Sinajskoj pustinji Bog rekao Mojsiju da razgovara sa stijenom i učini da ona proizvodi vodu (vidi Br 20,8). Suptilni prijedlog je bio: “Mojsije je to učinio. Možeš i ti.” Isus je, međutim, znao razlog zašto je Bog dopustio svom narodu da iskusi žeđ i glad. Citirajući Sveto pismo, rekao je: “Ne živi se samo o kruhu.” Povjerenje u Boga održava čovjeka na životu.

Đavao je pokušao s drugim pristupom. Znajući da su Izraelci oduvijek željeli zamijeniti vidljivog boga nevidljivim, iskušao je Isusa vidljivom zemaljskom “snagom i slavom” ako je štovanje Boga zamijenio obožavanjem laži. Isus je znao razlog zašto je Bog zabranio idolopoklonstvo, citirajući točne riječi iz Svetog pisma: “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i samo Njemu služi.” Obožavanje laži ne može proizvesti život.

Konačno, đavao je udario u srž onoga što može poljuljati čovjekovo povjerenje u Boga: “… baci se s [hramskog parapeta].” U istinski dijaboličnom obratu, sam je đavao citirao Sveto pismo: “On će svojim anđelima zapovjediti… da te čuvaju.” Drugim riječima, „Neka se Bog pojavi. On Te sigurno nikada ne bi dopustio da patiš.” Adam i Eva nisu željeli pretrpjeti gubitak onoga što bi zabranjeno voće moglo učiniti za njih. Izraelci nisu htjeli trpjeti cijenu povjerenja u Boga kojeg nisu mogli vidjeti. Đavao je igrao na čovjekovo uvjerenje da patnja ne može biti dio Božjeg plana za njega.

Na ovom osamljenom, ukletom mjestu, suočio se s napadima Božjeg neprijatelja kojima su podlegla sva druga ljudska bića.

Isusov odgovor ušutkao je đavla, ponovno koristeći riječi iz Svetog pisma: “Ne stavljaj na kušnju Gospodina, Boga svojega.” Isus je znao da čovjek ne može upotrijebiti patnju da prisili Božju ruku; ne može postati izlika da dopustimo da povjerenje u Božje Očinstvo umre.

Sada znamo zašto je Duh odveo Isusa u pustinju. Na ovom osamljenom, ukletom mjestu, suočio se s napadima Božjeg neprijatelja kojima su podlegla sva druga ljudska bića. U svojoj vlastitoj Osobi, On je poništio našu žalosnu povijest. Nešto novo je sada počelo u priči o čovjeku. Međutim, to je bio tek početak. Đavao je “na vrijeme otišao od njega”. Korizma će nas usredotočiti na dramu koja slijedi.

Gospodine Isuse, kako sam zahvalan što si se bio spreman zaplesti s đavlom i pobijediti ga.

Prvo čitanje

Neposredno prije nego što su Izraelci konačno trebali ući u Obećanu zemlju nakon četrdesetogodišnjeg lutanja, Mojsije im je dao mnoge upute o održavanju saveza s Bogom. Jednoga čega se bojao bilo je da će, nakon što ljudi zauzmu “zemlju u kojoj teče mlijeko i med”, zemlju koju sami nisu obrađivali, zaboraviti Boga koji ih je izbavio i omogućio njihov novi život (vidi Pnz 6 :10-12). Dakle, Mojsije je uspostavio žrtvu “prvina”. To je zahtijevalo od ljudi ispovijed vjere pred oltarom. Trebali su pregledati svoju povijest i priznati svoju potpunu ovisnost o Bogu. Njihove riječi trebale su biti popraćene djelima, naravno. Trebali su vratiti Gospodinu prve “proizvode tla, za koje su najavili da doista dolaze od Njega. Zatim su svoju poniznost i zahvalnost trebali izraziti klanjajući se “u njegovoj prisutnosti”. (Pnz 26, 4-10)

Ovdje vidimo, 1500 godina prije Isusova rođenja, poziv na povjerenje koji je uvijek bio temelj čovjekova odnosa s Bogom. Izraelovo štovanje je imalo za cilj da ih usidri u poniznosti i ovisnosti o Bogu, baš kao što je i naše. Na misi također prinosimo: svoj novac, dobra našega života na zemlji (kruh i vino) i sebe. Naše štovanje ima za cilj omogućiti nam da se odupremo đavolskim iskušenjima, jer se sada suočavamo s njima u Isusu.

Ako smo izgubili ovu perspektivu, ako su nam proporcije pogrešne, ako smo podlegli lažima našeg neprijatelja, korizma je vrijeme da se otresemo starog i obučemo novo. Ako smo zaboravili Boga koji nas spašava, korizma je vrijeme za prisjećanje.

Oče nebeski, pomozi mi čuti poziv na samoispitivanje i obnovu povjerenja u Tebe ove korizme.

Psalam

Ovdje je psalam koji je đavao djelomično citirao Isusu dok ga je iskušavao u pustinji. To je, doista, pjesma Božjeg obećanja da će uz anđeosku pomoć zaštititi one koji ga ljube. Međutim, đavao nije citirao ispovijed vjere kojom psalam počinje: “…reci Gospodinu: ‘Utočište moje i tvrđavo, Bog moj u koga se uzdam’.” Psalam obećava pomoć onima koji Boga zazivaju. , koji se “prilijepe” uz Njega, koji “priznaju Njegovo Ime”. Prvo dolazi povjerenje u Božje Očinstvo, zatim dolazi Njegovo oslobođenje. Ne može biti obrnuto („izbavi me, Gospodine, tada ću se pouzdati u tebe“), na što je đavao poticao Isusa. Kad imamo to pravo, možemo pjevati s psalmistom: “Budi sa mnom, Gospodine, kad sam u nevolji.” (Ps 91, 1-2, 10-15)

Drugo čitanje

U svojoj poslanici Rimljanima, sveti Pavao naglašava da je spasenje dostupno svima koji zazivaju Ime Gospodnje, Židovima i poganima. Što znači “zazivati ​​ime Gospodnje”? Sveti Pavao kaže da to znači vjerovati srcem da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih (On je Božanski Sin Božji) i “ispovijedati [ustima] da je Isus Gospodin” (dugujemo mu svoje živote). U vjeri postoji vidljivi i nevidljivi element koji spašava. Drugim riječima, živimo ono što vjerujemo, baš kao što je Mojsije učio ljude da čine u prinosu prvina i kao što je Isus činio u iskušenju u pustinji. (Rim 10,8-13)

Živjeti u ono što vjerujemo — Korizma nam sada daje priliku da se provjeravamo. Je li naša vjera vidljiva i nevidljiva?

Gospodine Isuse, trebam Tvoju milost ove korizme da uistinu živim ono što vjerujem.