Ovisno o crkvi koju posjećujete, možete čuti zvonjavu zvona u ključnim trenucima svete mise. Iako to više nije univerzalna praksa u Katoličkoj Crkvi, ona upućuje na drevnu povijesnu tradiciju koja tijekom liturgije budi naša osjetila.
Opisujući odjeću koju su nosili izraelski svećenici poput Arona, Bog objašnjava Mojsiju kako na nju treba prišiti zvona (Izl 28, 33 – 35).
Na njegovu rubu sve naokolo načini šipke od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva, a između njih zvonca od zlata naokolo; zlatno zvonce pa šipak, zlatno zvonce pa šipak naokolo ogrtača uz rub.
Neka budu na Aronu dok vrši službu, da se čuje kad ulazi u Svetište pred Gospodina i kad izlazi; tako neće umrijeti.
Crkvena zvona / Foto: Canva
Zvona su bila sastavni dio bogoslužja, kako za stvaranje radosnog zvuka pred Gospodinom, tako i za odbijanje zlih duhova. Ova posebna značajka zvona bila je istaknuta u molitvi blagoslova u starom Rimskom obredniku:
Na njegov zvuk neka se svi zli duhovi udalje.
Kako je kršćanstvo raslo, zvona su se postupno uvodila u liturgiju na razne načine. Isprva su bila postavljena u tornjeve izvan crkava kako bi pozivala ljude na bogoslužje, ali ubrzo su se počela koristiti i ručna zvona u slične svrhe.
Primjerice, vjeruje se da je sveti Patrik koristio takvo ručno zvono te da bi „kad god bi sveti Patrik negdje u Irskoj osnovao novu kršćansku zajednicu ili župu, izabrao bi jednog od svojih učenika da je vodi nakon njegova odlaska i predao mu zvono kako bi pozivao župljane na molitvu i koristio ga tijekom vjerskih obreda“.
U skladu sa Starim zavjetom, mala zvona su u istočnim Crkvama prilagođena na različite načine, primjerice pričvršćivana su na kadionicu u kojoj se nosi tamjan koji se koristi u bogoslužju, piše Aleteia.
U rimskom obredu ručna zvona su naposljetku koristili ministranti kako bi označili važne trenutke tijekom mise. To je i danas dopuštena mogućnost, kako stoji u Općoj uredbi Rimskog misala (150):
Malo prije posvećenja poslužitelj, ako je zgodno, može vjernike upozoriti znakom zvonca. Isto tako, prema običaju mjesta, može zvoniti zvoncem kod oba pokazivanja. Ako se upotrebljava tamjan, poslužitelj pokadi hostiju i kalež dok ih svećenik nakon posvećenja pokazuje narodu.
Zvona imaju veliku duhovnu snagu i upozoravaju naša osjetila na ono što se odvija pred nama. Ona ne samo da privlače našu pozornost, nego su i „radosni zvuk“ u ključnim trenucima mise kada kruh i vino postaju Tijelo i Krv Krista Isusa.
Njihova svrha nije odvlačenje pažnje, nego još jedan način slavljenja Boga i usredotočivanja naše „raspršene“ pozornosti. Ili kako Psalam 150 (5, 6) kaže:
Hvalite ga cimbalima zvučnim, slavite ga cimbalima gromkim! Sve što god diše Jahvu neka slavi! Aleluja!