Sveti Luka nam govori da je Isus nakon što je pročitao mesijansko proročanstvo iz Izaije u sinagogi u svom rodnom gradu najavio njegovo ispunjenje na saslušanju u skupštini. Isprva su “svi govorili o Njemu visoko i bili su zadivljeni milostivim riječima koje su dolazile iz njegovih usta.” Međutim, očito je bilo nekih skeptika u gomili. Počeli su mrmljati među sobom: “Nije li ovo Josipov sin?” Poznavali su Isusa cijeli Njegov život. Poznavali su Njegovu obitelj. Viđali su Ga svaki tjedan u sinagogi. Zašto je tvrdio da je Mesija? To im se sve više činilo nečuvenim, piše Catholic Exchange.  Zašto bi Mu vjerovali?  (Lk 4,21-30)

Isus je razumio dinamiku koja se brzo razvijala među njegovim sugrađanima. Umjesto da pokuša sebe objasniti, poistovjetio se s dugogodišnjom poviješću proroka koje je Bog poslao svom narodu: “Nijedan prorok nije prihvaćen u svom rodnom mjestu.”

Zašto su ljudi iz Nazareta, koji su poznavali Isusa cijeloga njegova života, bili tako tvrda srca prema Njemu?

Zatim je dolio ulja na vatru podsjećajući mnoštvo da su Izraelci kojima je Bog poslao proroke Iliju i Elizeja bili toliko zatvoreni i otporni na njihovu poruku da ih je Bog konačno poslao poganima, koje su Židovi smatrali gorima od grešnika; radije su činili svoja čuda tamo nego u Izraelu. “Kad su to čuli ljudi u sinagogi, svi su bili ispunjeni bijesom.” Ne samo da je dječak iz rodnog grada tvrdio da je Mesija, nego je svoje subraće Židove usporedio s ljudima tvrdog srca sjevernog kraljevstva Izraela, uništenim stotinama godina ranije zbog nevjernosti zavjeta. Ovo je bilo jako uvredljivo! “Otjerali su ga iz grada” i uspjeli ga odvesti do vrha brda, gdje su ga htjeli ubiti. Sigurno su vjerovali da je Isus zaslužio starozavjetnu kaznu jer je bio lažni učitelj (vidi Pnz 13,10). Međutim, “Isus je prošao među njima i otišao.” Njegov čas još nije došao.

Zašto su ljudi iz Nazareta, koji su poznavali Isusa cijeloga njegova života, bili tako tvrda srca prema Njemu? Moramo vjerovati da Njegov život prije početka javne službe nije davao nikakve naznake da je on Mesija. Čak i ako se znalo da je Isus izvanredno krepostan i pobožan (vrlo vjerojatno), ljudi koji su ga poznavali od djetinjstva nisu mogli vjerovati da će Mesija imati tako nizak status. Tesarov sin kao Davidov sin, kralj Izraela? Njegova tvrdnja toga dana u sinagogi činila im se apsurdnom. Njihovo poznavanje Njega uvjerilo ih je da On nikako ne može biti Onaj koga su čekali. Njegove tvrdnje su ih zaprepastile, a zatim i iznervirale.

Ono što je Isus vidio u mnoštvu sinagoge podsjetilo ga je na mnogo puta u povijesti Izraela kada je Bog slao glasnike ljudima koji su nalazili razloge da ih ne slušaju. Nije ga iznenadilo što se u svom vlastitom gradu suočio sa sumnjom i protivljenjem. Pitamo se je li mu majka, Marija, rekla kako ga je Šimun opisao kada su ga njegovi roditelji predstavili u Hramu: “svjetlo objave poganima i na slavu [Božjem] narodu, Izraelu… ovo dijete je postavljeno za pad i ustanak mnogih u Izraelu i za znak osporavan”. (vidi Lk 2,32.34).

I ovo se proročanstvo ispunilo u slušanju nazaretske sinagoge toga dana.

Gospodine Isuse, pomozi mi usmrtiti sumnju u Tebe koja se može pretvoriti u tvrdoglavost i otjerati Te od sebe.

Jeremija priča o svom pozivu da bude Božji prorok, pozivu koji je bio izvjestan prije nego što se i rodio: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” Bio je to poziv koji je za Jeremiju trebao biti pun boli i patnje, jer ljudi nisu htjeli čuti što je imao za reći. Morao ih je upozoriti da će njihova zavjetna nevjernost dovesti do potpunog uništenja Jude. Židovi njegovog vremena smatrali su da je smiješno misliti da će Bog dopustiti uništenje voljenog Davidova grada, Jeruzalema, ili “Božje kuće”, Hrama. Prezirali su njega i njegovu poruku; pretrpio je velike progone. (Jer 1,4-5, 17-19)

Božje obećanje mu je bilo sigurno: “Borit će se protiv tebe, ali neće nadvladati tebe, jer ja sam s tobom da te izbavim, govori Gospodin.” Možemo vidjeti kako je Jeremija bio nagovještaj Isusa – prorok kojeg je također prezirao i odbacivao njegov vlastiti narod. Također možemo vidjeti kako je Bog bio s njim, kao što je obećao da će biti sa svim svojim prorocima. U Evanđelju je ubojito mnoštvo spriječeno jer je Isus jednostavno izbjegao smrti. Isus je, podlegavši ​​smrti, ustao kao pobjednik i pobijedio jednom zauvijek. Čak ni smrt nije mogla nadvladati Njime.

Oče nebeski, hvala Ti za hrabrost svih proroka, koja je proizašla iz njihova pouzdanja u Tvoju ljubav i oslobođenje.

Ovaj psalam opisuje utjehu i zaštitu koju Bog daje onima kojima se suprotstavljaju zli. Odgovor onoga koji se od mladosti pouzdao u Boga nije da uzvrati nego da se utječe Gospodinu: „Budi moja stijena I utočište, uporište da mi daš sigurnost, jer ti si moja stijena i moja tvrđava .” Božja ljubav prema onima koji mu vjeruju u strašnoj nevolji daje pouzdanje poput stijene, omogućujući im da pjevaju: “Pjevat ću o tvome spasenju.” To bismo mogli biti mi danas. (Ps 71,1-6, 15-17)

Oče nebeski, voljeti na način kako to opisuje sv. Pavao koštat će me mog ega. Pomozi mi da danas budem spreman platiti tu cijenu.

Mnogi od nas su čuli da se ovaj odlomak čita na vjenčanjima. Može nam postati toliko poznat da mislimo da ga zapravo poznajemo i tako se zatvorimo pred njegovu moć. Poznavati ga znači da možemo slušati kako se čita na misi i ne misliti da tu ima nešto posebno za nas. Zvuči poznato? Trebali bismo se čuvati takve vrste upoznavanja s čitanjem Svetog pisma, jer to rađa neku vrstu tvrdoglavosti koja izaziva opasnost, kao što smo vidjeli u Evanđelju.

Sveti Pavao opisuje ne samo važnost ljubavi (ona će nadživjeti sve ostalo), nego i njezinu definiciju. Gdje ćemo u našim životima najvjerojatnije dopustiti da nam poznanstvo s ljudima otupi našu potrebu da ih ovako ljubimo? Često je to u našem obiteljskom životu, s onima koji su nam najbliži. Dok čitamo i upijamo ove poznate riječi, zamolimo za Božju pomoć da im dopusti da budu protuotrov protiv tvrdoće srca, gdje god nas želi zatvoriti od dobrog, lijepog i istinitog. (1. Kor. 12,31-13,13).