Njegova obitelj bila je jedna od najuglednijih vladarskih dinastija u talijanskoj povijesti. Gonzage su u srednjem vijeku postali vladarima grada Mantove. Tijekom vremena sve više im je rastao ugled i titule. Tako su postali markizima od Mantove, a zatim i vojvodama od Mantove. Ovaj svetac je bio najstariji sin markgrofa Ferrantea Gonzage, nasljednik bogatih posjeda i naslova u renesansnoj Italiji. U Družbu Isusovu stupio je sa 17 godina, a prije toga se odrekao svoga nasljedstva u korist mlađeg brata Rudolfa, jer nije htio postati markiz od Castiglionea. Alojzije je puno molio. Tako ga je odgajala majka ‘dona Marta’ koja je u svom sinu budila i osjećaj za siromahe. Ona, naime, nije bila samo visoka plemkinja već, daleko više, duboka kršćanka.

Alojzije je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je u molitvi približavala Božju stvarnost, s kojom je nastojao biti u trajnom dodiru.

Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je latinski i toskansko narječje talijanskoga te francuski jezik. Igrao se s mladim princezama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš.

Zaokret od bogatstva prema Bogu

Na Blagovijest 1578. u jednoj crkvi u Firenci Alojzije se zavjetovao Majci Božjoj na doživotnu vjernost. Odlučio je ostaviti ono što bi mu pružio svijet i postati isusovac da živi jednim drugim životom. Ta odluka bila je mnogima čudna, počevši od njegova oca ‘don Ferrantea’. Nakon završetka novicijata u Družbi Isusovoj, nastavio je školovanje u rimskom učilištu koje je poslije formiralo Gregorianu. Duhovno ga je vodio Robert Bellarmin, budući kardinal i svetac. Radio je na Gonzaginoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije je s lakoćom svladavao tegobne putove posvećenja, ali umro je dosta rano, u 23. godini, vršeći djela milosrđa. U Rimu je, naime, zavladala kuga, a on se potpuno dao na pomaganje bolesnima siromasima, te se od jednog među njima i sam zarazio. No, on je od ranog djetinjstva već bolovao, vjerojatno od više bolesti, a s vremenom mu se zdravstveno stanje samo pogoršavalo. Kao mladi isusovački novak dobrovoljno se prijavio na rad u bolnici i tako umro 21. lipnja 1591. godine. Papa Pavao V. beatificirao ga je svega 14 godina nakon njegove smrti, a 1726. godine proglašen je i svecem Katoličke Crkve.

On se nije rodio kao svetac, nego je postao svetac, uz milost Božju i svojim ustrajnim radom i čežnjom prema duhovnim vrhuncima. Ubrzo nakon smrti, mnogi su ga počeli smatrati svecem, zbog izrazite požrtvovnosti i odricanja za života.

Zaštitnik mladih i oboljelih od različitih bolesti

Sv. Alojzija Gonzagu – zbog ustrajnosti oko očuvanja čistoće i želje da se sav posveti Bogu, te zbog mladosti u kojoj je dosegnuo savršenstvo nasljedovanja Krista – katolička mladež uzela je za svoga zaštitnika.

Smatra se i zaštitnikom studenata, isusovačkih novaka, bolesnika od kuge, i njihovih njegovatelja i zaštitnikom od bolesti očiju. U novije vrijeme, 1991. godine papa Ivan Pavao II. proglasio ga je i zaštitnikom oboljelih od AIDS-a, kao i onih koji pružaju bolesničku njegu oboljelima od AIDS-a.

Spomendan Sv. Alojzija slavimo 21. lipnja.