Sveti Alojzije Gonzaga neumorno je radio za bolesnike u Rimu, brinući se o onima koji su umirali od kuge. Nije iznenađujuće što se zarazio kugom i umro u 23. godini. Dok je bio na samrti, Alojzije je napisao iskreno pismo svojoj majci, uvjeravajući je u svoje konačno odredište.
Pismo je svetac napisao svojoj majci malo prije nego što je umro. Ovo lijepo pismo podsjeća i nas da je, premda smrt može biti tužna, izvor velike radosti koja traje vječno.
Za tebe, presvijetla gospođo, molim milost Duha Svetoga i vječnu utjehu. Kad je tvoje pismo stiglo, bio sam uistinu još u ovome kraju mrtvih. Ali daj da sada – jer negda treba težiti i za nebom – veličamo vječnoga Boga u zemlji živih. Pred malo sam se vremena ponadao da ću uskoro prevaliti taj put. Sveti Pavao kaže da je ljubav u tome da se plače s onima koji plaču i raduje s onima koji se raduju. Zato i ti, presvijetla majko, moraš otuda crpiti vrlo veliku radost i u sebi naći temelj za dobročinstvo i milost, jer je meni Bog označio pravo veselje i sigurnost svoga straha, što nikada neću izgubiti…
Rastanak neće biti dug. Vidjet ćemo se u nebesima
Inače, kažem ti u povjerenju, gospođo, da mi duh tone kad razmišljam o Božjoj dobroti, o tom moru bez dna i bez granica. Nikako mi ne uspijeva, shvatiti, zašto Gospodin gleda na te moje male i kratke napore i daje za njih vječni pokoj te me poziva u nebesa k najvećoj sreći, koju sam dosada tako nemarno tražio. Meni, koji sam tako malo suza prolio za njega, nudi blago, koje je kruna velikoga truda i suza.
O gospođo, vidi, da ne uvrijediš beskonačnu Božju dobrotu, kada oplakuješ navodno mrtvoga, koji živi pred Bogom, a možeš mu svojim zagovorom puno više pomoći u ovom životu. Rastanak neće biti dug. Vidjet ćemo se u nebesima, te ćemo se zajedno veseliti združeni u vječnoj radosti s Početnikom našeg spasenja. Hvaliti ćemo ga, sa svim mogućnostima svojih duša, te ćemo bez prestanka pjevati njegovom milosrđu.
Uzima nam, ono što nam je prije toga dao, samo zato, da bi to prenio na sigurno i nedodirljivo mjesto i onda nas usrećio dobrima, koja i sami želimo. To sam zapisao, samo zato, jer želim udovoljiti svojoj gorućoj želji, da bi ti, presvijetla gospođo i sva rodbina gledali na moj odlazak kao na veseli događaj. Ti budi najprije uza me sa svojim majčinskim blagoslovom, dok veslam po moru u luku mojih nada. Napisao sam zato, jer mi nije preostalo ništa drugo, čime bih mogao jasnije pokazati svoju ljubav i poštovanje, koju kao sin dugujem svojoj majci.
Iz pisma koje je sv. Alojzije Gonzaga uputio svojoj majci
(Djela svetaca, lipanj 5, 878)