Klečim pred Tobom, Isuse, u polutami crkve, u dostojanstvu i šutnji.
Prebirem zrnca svojih misli, želim ti toliko toga reći, predati…
No, riječi kao da mi nestaju u snažnim valovima bola, što prijete da me prekriju.

Ti ionako sve znaš. Vidio si sve moje padove, pa i ovaj posljednji.
Križ mi je bio pretežak, a ja odveć slaba da ga podignem.
Nisam ga nosila strpljivo, ni s razumijevanjem, a još manje s radošću.

Još uvijek zapletena u čvrsto korijenje straha i tjeskobe,
ne mogu uspravno stajati. Bojim se ustati, bojim se vjerovati…
U osekama i plimama mojih dana malo je bilo vremena za Tebe.

Odlazio si, nestajao, nošen vjetrovima sumnji, preispitivanja…
Koji je uistinu smisao tvojeg Križa? Mojih križeva?
Postao si mi neshvatljiv, Isuse.

Nedohvatljiv, izmičeš mom poimanju dobrote, milosrđa…
Zar si me ostavio?
Možda kaznio zbog mojih sumnji, iskušenja, lutanja…

Život je zaista poput jake bure,
u prostore našeg srca poput kamenja na morskom žalu,
nešto odnosi, nešto donosi.

Donosi i krunu i trn i žezlo i križ. I smijeh i suze.
Klečeći pred Tobom, dotiču me spoznaje.
Ćutim ih u cijeloj nutrini svoje duše, u najskrovitijim prostorima srca.

I plačem. I kajem se.
Pruži mi ruku, moj Spasitelju, da idemo skupa, Ti i ja.
Da budemo zajedno kad nas obuzme usamljenost,
kad prijeti izdaja, kada dođe patnja…

Neka Tvoje ruke budu melem mojim ranama,
Tvoja ljubav, lijek mojoj duši.
Neka nam se prsti isprepletu u molitvi,
da po primljenoj Riječi mi postanemo jedno.

Zahvati me snagom svoje Milosti, da ne odbijam usud svoj.
Promijeni moju tamu u svoju Svjetlost.

Promjeni zimu u meni u Tvoje proljeće.
Pruži mi ruku, da idemo skupa, TI i ja.

Lela Vidas