Vjeroučitelj, suprug i otac Mario Žuvela u svojem promišljanju za portal Duhovnost.net podsjeća nas na ono što je zaista najvažnije, a to je vrijeme s Bogom koje nerijetko zapostavimo dok smo zaneseni sami sobom i svojim poslom. U nastavku prenosimo promišljanje Maria Žuvele.

Lako se dogodi da na mjesto važnih stvari u životu postavimo neke tričarije. Koliko često zaboravimo na kojem nam mjestu treba biti Bog, naši najmiliji, bračni partner, djeca, roditelji, prijatelji i onda se zatrpamo, kako mi kažemo, “neodgodivim obavezama“. No kada nas zadesi neka bolest shvatimo da ništa nije nezamjenjivo, i da je istinita poslovica koja kaže da su groblja puna “nezamjenjivih ljudi“.

Zanesu se ljudi svojim poslom i svojom važnošću te sve one najbolje i najvrjednije stvari samo ispuste iz svojih ruku i više ih nikada ne vrate.

Kada zaboravimo na važnost stvari koje nam trebaju biti prioritet počinjemo tvrditi da je sve prioritet i da takav stav od nas traži ovo vrijeme u kojem živimo, a onda kada iscuri to vrijeme, tražimo prijatelje i ljude s kojima bismo podijelili one najdublje osjećaje, a njih više nema. Pitamo sebe zašto nismo više ostali u kontaktu s prijateljima, zašto nismo više pozivali na druženje, zašto nismo više zajedno izlazili u šetnje, umjesto da smo se zatvarali u svoje urede i kuće, i pravili se zaposlenima.

Na samrti ljudi žale za mnogih stvarima, žale što nisu više vremena posvetili svojim bližnjima, unutarnjem duhovnom životu, već su neprestano vrijeme provodili da bi druge činili bogatijima i uspješnijima, žale što nisu izrazili sve svoje osjećaje prema onima koje su voljeli, jer su smatrali to nekom ludom sentimentalnošću, a zapravo se oko toga odvijao život. Zanesu se ljudi svojim poslom i svojom važnošću te sve one najbolje i najvrjednije stvari samo ispuste iz svojih ruku i više ih nikada ne vrate.

Male stvari čine život vrijednim življenja.

Zar mislimo da ćemo uvijek imati vremena? Zar mislimo da naš život nikada neće proći? Toliko je malo važnih stvari u svemu tome, a mi im ipak pridajemo najmanje vremena i energije. Zar nas uvijek život mora zdrmnuti nekom bolešću ili nekim gubitkom da shvatimo da nećemo ovdje biti vječno, već da se trebamo odmah trgnuti i započeti živjeti. Ne samo životariti. Male stvari čine život vrijednim življenja. Svi znamo koje su to stvari i na kojem su nam mjestu u životu. Trebamo hrabrosti da se pozabavimo njima! Već sada, kasnije nije sigurno!