Dok slušamo evanđeoska izvješća, ponekad nam nije odmah jasno što Isus želi poručiti. Čini mi se da je danas sasvim drugačije. Nakon govora o blaženstvima, Isus nastavlja svoj govor na gori. Sada je konkretniji i sasvim jasan u svome obraćanju. Opasnost na koju nailazimo razmišljajući o današnjem evanđelju jest ublažiti si ono što je rečeno i ne vršiti ništa od toga. Razumni smo i nećemo ranjavati svoje tijelo, ali ne trebamo se zadržati samo na tome. U našem vremenu uopće nije popularno govoriti o zapovijedima. Svima su puna usta tzv. slobode koja bježi od zapovijedi, koja bježi od zakona i ne želi ničime biti ograničena. I mi smo prestali govoriti o tome da je nešto zapovjeđeno, da treba postupiti na samo određeni način. I mi više ne govorimo da stvari moraju biti po zakonu. Jako smo tolerantni i slobodni, a najčešće zato da bismo sebe opravdali i da bismo sebi udovoljili. Često mičemo zapovijedi iz svoga kršćanskog kazivanja i zato da bismo se svidjeli drugima. Tako se želimo pokazati kao nekakvi napredni katolici, želimo dokazati kako imamo veliko srce te da nismo zarobljeni nekakvim propisima. Pod izlikom ljubavi i suosjećanja s bližnjima, hranimo svoju lažnu veličinu. 

Mičemo ono što je Božje i na to mjesto stavljamo sebe. Baš zbog toga dozovimo si još jednom u pamet Isusove riječi kako nije na nama dokidati ono što je on donio, ono što je on zapovjedio.

S druge strane, možda smo oni koji se stalno pozivaju na zapovijedi i prozivamo druge. Možda jako znademo mahati i crkvenim pravom i konstitucijama i kućnim redom a da se ništa od toga ne vidi u našem življenju. Sveto pismo kao da nam želi poručiti da ne možemo druge poučiti ako sami nismo poučeni. Jasna je to stvar tako da prije nego što druge pozovemo na red, stanimo pred ogledalo savjesti i zapitajmo se koliko smo vjerodostojni. Trebam li se stalno pozivati na neka pravila ili drugi mogu učiti iz moga primjera? Živimo tako da naša djela budu poticaj za prihvaćanje zakona. Neka naši bližnji u našim riječima i našem ophođenju vide oslobađajuću snagu poslušnosti zapovijedima. 

Dalje nas Isus opominje kako zapovijedi nisu tu da bi nam bilo teže, da bismo bili sputani, nego da bismo pomoću njih došli u Kraljevstvo Božje. Sve one prekršaje koji se čine rijetki i možda nas se ne dotiču, Isus spušta na svakodnevnu razinu. Možda ne ubijamo, ali vrijeđamo li i ponižavamo brata i sestru? 

Možda ne varamo bračnoga druga, ali osjećamo li uopće još kakvu povezanost s njim? Možda ne kršimo zavjete, ali rađa li naša čistoća ljubavlju? Možda se ne zaklinjemo, no je li laž postala toliko prisutna u našem životu te više ne vidimo što je istina? 

Uistinu, mnogo možemo učiti od Isusa. On jako malo traži za sebe. I kad nam se čini da zahtijeva nešto sebi u prilog, on to ponajprije čini zbog nas i onih s kojima živimo. Baš tu se može pokazati koliko smo istinski njegovi, ili smo ipak još uvijek licemjerni… On nam kaže da se prije nego što dolazimo k njemu izmirimo sa svojom braćom i sestrama, a mi? Koliko puta molimo zajedno, koliko puta slavimo misu jedni pokraj drugih a da se ne možemo ni pogledati? Nekada u trenutcima najvećeg nepodnošenja svojih bližnjih bježimo u pobožnosti. Isus tada veli: stani malo, uspori. Dragocjena je molitva koju mi želiš prinijeti, ali daj najprije očisti svoje srce. Poslušajmo ga pa činimo tako. 

S bližnjim se mogu izmiriti tek ako sam pomiren sa samim sobom. Kad god se zbog drugoga uzbuđujemo, kad god ga grdimo, to je znak da se u nama nadražuje nešto što još nismo prihvatili. Važan izvor spoznaje o nama jesu drugi. Nitko od nas ne može upoznati u meditaciji i ispitu savjesti sve svoje tamne strane. Tek jedni s drugima, u zajedničkom trvenju otkrivamo gdje to još nismo sebe prihvatili. 

Posve je normalno da se uvijek nanovo srdimo jedni na druge. No tu srdžbu smatrajmo izvorom spoznaje samih sebe. Tada molimo Boga da svi postanemo jedno.

Mnogi nisu kadri pomiriti se jer se osjećaju iskorišteni. Oni gutaju svoju srdžbu i ne mogu s njom izići na kraj. Prepuštaju se zbivanjima, ali u sebi nemaju mira.

Ima ljudi koji se ne mogu pomiriti jer jednostavno za život trebaju nekog neprijatelja; bilo da je to šef, susjed, supružnik, poglavar ili tko drugi. I kad dohvate tog neprijatelja, onda se na nj obore: neprijatelj je dobar ventil. Sve ono čime u sebi nisam zadovoljan mogu natovariti njemu. 

Zajedništvo može živjeti samo po međusobnom praštanju. Htjeli mi to ili ne, uvijek iznova nesvjesno ranjavamo jedni druge, čak i onda kada mislimo najbolje. Takav je život. Možemo ustrajati kao ljudi samo ako jedni drugima neumorno praštamo odnosno ako se znademo ispričati drugima. U tome ćemo uspijevati samo onda kada smo okusili Božje oproštenje, koje svi mi uvijek iznova trebamo. Tada će se otvarati i širiti naše srce. Na putu do takva srca moram prihvatiti svu istinu svoga života kao i života svih s kojima živim te darivati svoje srce Bogu da ga on otvori.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.