Budi dio naše mreže

Zagledani u sv. Josipa naučimo se živjeti u skrovitosti i tišini!

U šutnji prihvaća trpljenje čuvajući tako Marijino dostojanstvo. I u Betlehemu, daleko od svih, ne želi narušavati tišinu noći, već prihvaća dijete u šutnji, promatrajući ga sa zanosom. I tu shvaćamo kakav je Bog. Sam skrovit, voli skrovite duše.

/ ts

Apostolskim pismom pape Franje „Patris corde“ (Očinskim srcem) Sveta Stolica objavila je 8. prosinca Godinu svetog Josipa u povodu 150. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve. Ova posebna Godina uz koju su vezani i posebni oprosti ujedno je prilika da upoznamo lik sveca skrovitosti i tišine, o čemu na zanimljiv način promišlja fra Marko Galić na stranici Fra3 bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije. Poticaj je to da se u vremenu pretjeranih riječi koje stvaraju opći žamor, ali i duševni zamor, okrenemo tišini i skrovitosti stvarajući tako mjesto u vlastitoj nutrini u kojem će se nastaniti Bog.

Promatrajući lik sv. Josipa, zaručnika Marijina i Isusova zemaljskog oca, u evanđeljima nalazimo samo najvažnije događaje vezane uz Isusovo rođenje i djetinjstvo. Čak ne nalazimo ni jednu njegovu riječ. Temeljeno na toj činjenici, želim promatrati sv. Josipa kao velikog ljubitelja tišine i šutnje. Naime, Sveta obitelj većinu svog života živjela je u Nazaretu skromnim, skrovitim i tihim životom. Po svemu sudeći, bili su obična siromašna i pobožna židovska obitelj. Dok je Josip kao tesar prehranjivao obitelj, Marija je brinula o domaćinstvu. Volio je tišinu jer je u njoj neometano mogao razmišljati i prebirati u svom srcu o događajima iz vlastitoga života, baš kao i Marija. Nije htio bježati od sebe, skrivati se iza mnoštva riječi, nego u tišini sve više upoznavati istinu o sebi, tražiti i promatrati Gospodina.

Bez mrmljanja i jadanja drugima prihvaća čudesno Marijino začeće. U šutnji prihvaća trpljenje čuvajući tako Marijino dostojanstvo. I u Betlehemu, daleko od svih, ne želi narušavati tišinu noći, već prihvaća dijete u šutnji, promatrajući ga sa zanosom. I tu shvaćamo kakav je Bog. Sam skrovit, voli skrovite duše. Tu vidimo da utjelovljena Riječ sišavši na zemlju, traži šutljive duše koje će je shvatiti. Tu učimo da se samo u tišini može dogoditi susret. Samo u tišini možemo slušati onoga koji govori. Tih je njegov glas. Zato ga samo u tišini možemo čuti. Ipak, kada ga počnemo slušati, on postaje glasniji od svih ljudskih riječi.

Razmišljajući o Josipovu svakodnevnom životu u Nazaretu, vidim ga kao čovjeka uronjena u Boga. Iako izvana običan Židov kao i svi njegovi susjedi, iznutra kao da nije od ovoga svijeta. Provodio je intenzivan molitveni život. Gledajući na molitvu kao razgovor s Bogom, često je razgovarao sa svojim sinom Isusom. Čak je nekad koristio riječi!? Evo još jedne lekcije o molitvi. Josip nam pokazuje da u molitvi trebamo zauzeti stav slušatelja, a ne praviti od molitve monolog što se nerijetko događa. „Moj je život slušanje, njegov govorenje. Moje je spasenje čuti i odgovoriti. Zbog toga moj život mora biti tih.” (T. Merton) Duhovni život je stvar budnosti i slušanja. Zato je neophodno za dobrog vjernika imati svakodnevne trenutke tišine. Ali, vanjska tišina je tek početak. Veća je buka u nama, nego oko nas. Zato treba krenuti prema nutarnjoj tišini. „Ona započinje stišavanjem buke vlastitoga srca. Počinje podvezivanjem krila intelekta, okretanjem glave u smjeru srca.” (C. Doherty) Tako naše srce postaje pustinja, tj. rezervirano mjesto za susret s Gospodinom. Takvo srce postaje mjesto neprestanog prebivanja u prisutnosti Božjoj. Tada naša molitva prestaje biti brbljanje, a postaje promatranje Božje ljubavi. „On gleda mene, a ja gledam njega!” – kako je to lijepo opisao jedan župljanin na upit svetog Župnika Arškog kako moli.

Ključne riječi:
godina sv. Josipa sv. josip

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja