Tri su brata jednom otišla kod Nasrudin hodže, arapskog mudraca. Pred njega su stavili vreću oraha koje su naslijedili od oca, i zamolili ga da im ih podijeli kao da ih je sam Bog podijelio. Na to je mudrac jednom djetetu dao jedan orah, drugom šaku, a trećem ostatak vrećice. Kad je vidio da su nezadovoljni, rekao je: „Dobro! Onda ću podijeliti kao što bi sluge dijelile.” Izbrojao je orahe i svakom je dao točno trećinu.

Odluka arapskog mudraca izvrstan je primjer Božje matematike. Bog ne razmišlja u decimalnom sustavu. Tako računaju sluge. On je potpuno slobodan u raspodjeli svojih darova. Ne nagrađuje strogo prema učinku, već prema svojoj dobroj volji.

Prispodoba o vinogradarima oslikava ovu zadivljujuću Božju matematiku. Nije ni čudo što su sami radnici zbunjeni time. A nije ni čudno ako i mi, čuvši to prvi put, zašutimo i moramo prihvatiti Gospodinovu izjavu koju smo čuli u čitanju: „Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi.“

Nakon što smo čuli evanđeoski odlomak 25. nedjelje kroz godinu, trebamo znati njegovo izvorno značenje i njegovu poruku za danas.

Kad ju je Učitelj prvi put izgovorio, bila je upućena protiv farizeja. Isus je šibao uskogrudnost i zavist farizeja, koji su se uzdali u vlastita dostignuća i zavidjeli na Božjem milosrđu prema carinicima i grešnicima. Željeli su sebi prisvojiti kraljevstvo nebesko kao dobro zarađenu, zasluženu plaću. Jer su smatrali da im to pripada. Druge bi pak isključili iz njega.

A danas? Prelistajmo povijest od dvije tisuće godina. Čut ćemo žamor vjernika koji žive u današnjem Božjem vinogradu, u današnjoj Crkvi.

U posljednjih nekoliko godina Crkva je ublažila stroge propise. Pojednostavila je posnu disciplinu, dobar dio zapovijedanih blagdana pomaknula na sljedeću nedjelju i prihvatila se odgovornog planiranja obitelji.

Na to su neki očajavali zbog mlitavosti. Žalili su se: „Ipak smo kroz život morali nositi teret strogih propisa. Naš je život bio pun samoodricanja. Unatoč velikom trudu, bili smo na misi na zapovijedane blagdane koji padaju na radne dane. Bili smo upozoreni na mješovite ženidbe.” Danas se sve to više ne čini važnim. Kažu da se i bez toga može biti dobar kršćanin. Na usnama se čuje gunđanje vinogradara: „Izdržali smo teret i žegu dana i sada ćemo biti jednaki onima koji su se lako spasili.”

U dokumentu Drugoga vatikanskog koncila o Crkvi stoji: „Božanska Providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje onima koji bez svoje krivnje nisu još došli do jasne spoznaje Boga i nastoje, ne bez božanske milosti, postići pravi život.“ Teolozi ih nazivaju „anonimnim kršćanima“. To kod nekih budi zavist: ako se nevjernici neće prije svega osuditi, zašto onda mi vjernici preuzimamo na sebe tegobe kršćanskog života?

Prema prispodobi, Isus naviješta da Bog u svojoj dobroti može nagraditi i one koji su za njega učinili vrlo malo.

Nijedna tvornica ne bi htjela reklamirati da oni koji su malo radili dobivaju isto kao i oni koji su ispunili cijelu normu. Ne postoji učitelj koji ne ocjenjuje na temelju uspjeha. Međutim, Bog ne odlazi u stečaj ako sluša svoje srce. Može javno izreći da je dobar i milosrdan.

Postoje poslovi koji nose u sebi svoju nagradu. Nije li najveća nagrada za astronauta koji je prvi put kročio na Mjesec to što je izabran za tu zadaću? Nije li više nego sretan što je bio dio ovog vrtoglavog tehničkog podviga? Možda zavidi radnicima zemaljskog kontrolnog centra na plaći jer je njihov rad manje opasan? Zar je za pjesnika nagrada to što mu je knjiga prodana i što je za nju dobio novac? Nije li mnogo više to što su mu knjige čitane i što njegove misli odjekuju u dušama njegovih poštovatelja? A nije li za profesionalnog liječnika spoznaja da je mogao pomoći veća nagrada od kuverte?

Za čovjeka je prava nagrada za njegovo poslanje na zemlji doživjeti da može reći: Bio sam Božji suradnik. I s velikim zadovoljstvom potvrditi: Nisam bio nezaposlen. A u trenutku smrti, u trenutku velikog zbrajanja, može izjaviti: U životu sam dobio mnogo prilika da pomognem. Pridonio sam tome da u svijetu bude više dobrote, istine i ljubavi. Iskoristio sam te prilike. Uz Božju pomoć služio sam svojim bližnjima, druge sam svojim primjerom upućivao na pravi put, tješio tužne, davao savjete izgubljenima, vodio druge k vjeri i pouzdanju. U njima vidim svoju najveću nagradu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Almašija prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.