“Isus otkriva da u nebu bračni parovi više neće biti muževi i žene, nego će biti poput anđela. Brak je nešto predivno, najljepše što imamo ovdje na zemlji, ali su mu svrha i rok trajanja ograničeni”, piše vlč. Tomislav Šagud u svome promišljanju nad nedjeljnim evanđeljem 32. nedjelje kroz godinu koje je objavljeno na njegovoj mrežnoj stranici.

Saducejska sljedba

Židovi su unutar sebe bili podijeljeni na mnogo struja i skupina. Voljeli su često raspravljati o svakakvim temama i u svom su arsenalu imali mnoga trik-pitanja koja su služila tome da neistomišljenike stjeraju u kut. Jedna od tih židovskih sljedbi bili su i saduceji, s kojima Isus danas raspravlja. Njih možemo opisati kao aristokratsku skupinu svećenika koji su živjeli u Jeruzalemu te bili vrlo bogati i utjecajni. Imali su neka svoja specifična vjerovanja: primjerice, za razliku od većine Židova, nisu vjerovali u zagrobni život. Farizeji su pak vjerovali u zagrobni život i odobravali Isusovo učenje o uskrsnuću jer se ono protivilo mišljenju saduceja (usp. Lk 20,39). Pitanje koje u današnjem čitanju iz Evanđelja saduceji postavljaju Isusu vjerojatno je bilo jedan od klasičnih trikova kojima su se služili kako bi dokazali da je vjerovanje u zagrobni život nešto apsurdno.

Podizanje potomstva bratu

Prije negoli krenemo dalje, bilo bi dobro pojasniti zakon o kojem je ovdje riječ – jedan bizaran zakon koji nalazimo u Svetom pismu i kojega su se Židovi strogo držali. Ako ženi umre muž, a iza sebe nije ostavio muškog nasljednika, tada mužev brat njegovu udovicu mora uzeti k sebi i napraviti joj dijete, koje će se smatrati pokojnikovim sinom. Ako pokojnikov brat to ne bi htio učiniti, bila bi to ogromna sramota i prokletstvo za tog čovjeka (usp. Post 38,8; Pnz 25,5). Možda je riječ „bizarno” preslaba da opiše zgražanje koje osjećamo razmišljajući o ovoj zakonskoj obavezi, no to je zato što ne razumijemo logiku koja stoji iza nje. Ovaj je zakon zapravo jedan način na koji su Židovi pokušali razriješiti problem smrti.

Vjerovanje u zagrobni život nalazimo tek u mlađim dijelovima Staroga zavjeta. Dotad su Izraelci sve svoje snage ulagali isključivo u postizanje pravednosti ovdje, na zemlji, a smrt je za njih značila kraj: sve su duše odlazile u tzv. Šeol – mjesto tišine i tuge odakle više nema povratka. Odande se Boga nije moglo slaviti niti se Bog spominjao mrtvih. Svojevrsno rješenje problema prolaznosti i smrti pronašli su u muškom potomstvu: sinovi su imali pamtiti obiteljsko rodoslovlje i ime svog oca pronositi dalje. Tako bi pokojnici po njima na neki način i dalje živjeli. Zato u Petoknjižju na nekoliko mjesta imamo dugačke popise imena, odnosno rodoslovlja, po kojima su svi ti ljudi, u određenom smislu, nastavljali živjeti.

Ovo „uzimanje k sebi” bratove udovice smatralo se velikim djelom milosrđa, prvenstveno prema toj ženi koja je ostala sama, bez zaštite muškarca, koji je u ono doba pred zakonom i u društvu imao veća prava i mogućnosti. Osim toga, čovjek bi se tim postupkom obvezao othraniti i odgojiti dijete koje neće biti njegovo, pa je to značilo i veliku žrtvu s njegove strane. No najvažnije je bilo sljedeće: pokojnom bi bratu na taj način omogućio da ugleda Mesiju – barem kroz oči njegove djece. U onodobnim je pravnim sustavima pravno srodstvo bilo jače od biološkog, što znači da je posvojeno dijete imalo veća prava od biološkog izvanbračnog djeteta.

Svrha ženidbe

U Evanđelju se navodi teoretski slučaj žene koja je imala sedam muževa. Ako nakon smrti svi prelaze u zagrobni život, čija će ta žena tada biti? Isus odgovara da u nebu neće biti brakova jer je svrha ženidbe isključivo zemaljska. Prva je i glavna svrha kršćanskog braka životom međusobnog darivanja svjedočiti Božju ljubav, njegovo milosrđe i darivanje ljudima. O tome govori sveti Pavao kada uspoređuje odnos između muža i žene s odnosom Isusa i Crkve (usp. Ef 5,21–33). U nebu više neće biti potrebe za svjedočenjem Božje ljubavi jer ćemo Boga izravno gledati, imat ćemo izravan pristup k njemu. U obitelji se djeca, gledajući ljubav svojih roditelja, otvaraju za ljubav koju Bog ima za njih. U nebu će sve to biti kristalno jasno i neće biti potrebe za svjedocima i evangelizatorima, stoga brak tada gubi svoju svrhu i prestaje.

Zaručnici se obično iznenade kada im kažem kako u nebu neće biti muž i žena. Brak nije svrha života niti to smije biti. Bog je svrha i razlog našeg postojanja, a brak je izvrsno svjedočanstvo ljubavi na putu prema Bogu. Brak je sredstvo, a ne cilj. Tko to dvoje zamijeni, vrlo se brzo razočara.

Svjedočenje neba

Zbog toga u Crkvi svećenici i redovnici žive celibat. Postoji puno praktičnih razloga za to, ali glavni je teološki razlog to što trebaju biti znak onoga budućeg života, u kojem brak ne postoji, već samo potpuno predanje Bogu i njegovoj ljubavi. Crkva je zaručena za Krista, a kad on ponovno dođe, uvest će nju, odnosno svakoga od nas, na vječnu svadbenu gozbu i u bračni život koji neće imati kraja. Ljudi koji žive u celibatu već sada utjelovljuju to zaručništvo, te zbog toga što su zaručeni za Krista, ne uzimaju drugog zemaljskog zaručnika/zaručnicu. Stoga se može reći da oni ne žive beženstvo, nego zaručništvo u kojem iščekuju dolazak svoga zaručnika.

Zato je sveti Pavao toliko zagovarao i preporučivao život u celibatu (usp. 1 Kor 7): taj je znak potreban ovome svijetu, uronjenom u materijalno. Današnja je logika ugoditi sebi i pobrinuti se da ti u životu bude lijepo i ugodno. Iz te perspektive dolaze i zahtjevi za ukidanje celibata: ljudi se sažalijevaju nad svećenicima što se „muče”, pa da im bude lagodnije, neka se onda i oni žene. Baš su zbog takvih ljudi potrebni ovi nebeski znakovi – znakovi koji provociraju i svjedoče da postoji nešto više i važnije. Ti su znakovi poslušnost, celibat, siromaštvo i mučeništvo. Ponajviše mučeništvo, o kojem smo slušali u prvom čitanju i koje nam poručuje da izgled i duljina zemaljskog života nisu toliko bitni. Jedino što je zaista bitno jest zadobiti onaj drugi, vječni život.

Zaključak

„Mrtvi ustaju”, kaže Isus, kaže Mojsije, kaže svaka zdrava duša koja nije zarobljena logikom propadljivog svijeta. Trebamo stalno čistiti svoje misli od želja da nam bude ugodno i lijepo te težiti za time da budemo svjedoci Božje ljubavi. Koliko god nas to izvanjski koštalo, uvijek se isplati, jer se nijedno blago ovoga svijeta s tom ljubavi ne može mjeriti.